Komentirajući ovoljetnu raspravu, potaknutu očekivanim uvođenjem poreza na nekretnine s početkom iduće godine, jedna je stručna osoba lakonski izjavila kako je sve to samo puno vike nizašto. Površno gledano, to doista i stoji. Radi se o porezu čiji je domet osigurati javne prihode koji su procijenjeni na 2,2 milijarde kuna, što je 0,6 posto BDP-a, ili tek oko 1,3 posto ukupnih javnih prihoda. No, treći uzastopni neuspjeh s uvođenjem ovog razmjerno beznačajnog poreza ima puno šire značenje od onog mjerenog njegovim prihodnim kapacitetom. Taj je neuspjeh simptom opće slabosti naše države i mnogih njezinih institucija. Prije svega, zgoda s porezom na nekretnine pokazala je neposobnost države da provodi politiku koja nije popularna.
Ta slabost, očito, proizlazi iz manjka stečenih vještina i znanja državnog aparata opustošenog dugogodišnjom negativnom selekcijom. U doba kada je dostupno obilje podataka i kada su tehnološke mogućnosti njihove obrade gotovo nesagledive, najvažnijim državnim institucijama nedostaju analitička znanja i sposobnost izrade vjerodostojnih simulacija učinaka mjera ekonomske politike. Državnom aparatu manjka iskustvo u organiziranju pripreme za uvođenje iole složenije ekonomske mjere. Nedostaju mu i komunikacijske vještine potrebne da se jednostavno i jasno predstave ciljevi, motivi i učinci mjere, te spoznaja da se ekonomsku politiku ne može uspješno voditi bez primjerenog truda uloženog u informativne kampanje. Ovaj slučaj dovodi u pitanje sposobnost vođenja odgovorne ekonomske politike u cjelini. Jer dobro vođenje ekonomske politike znači ponekad i mijenjanje navika, mijenjanje ustaljenih i mentalitetom ili naslijeđem ukorijenjenih obrazaca ponašanja, ako su oni dugoročno štetni i neodrživi. Naime, odgovorno vođenje ekonomske politike ne može pokleknuti pred argumentom da Hrvati tradicionalno štede u nekretninama jer on nema nikakvu snagu pred argumentom propuštenih razvojnih prilika.
Problem koji fijasko s porezom na nekretnine otkriva prelazi okvire ekonomske politike. On pokazuje i slabost u vođenju zemljišne politike, koja se očituje u stihijskom građenju bez ikakvog reda i osjećaja za mjeru, u bahatom postupanju sa zemljom i prostorom kao jednim od temeljnih resursa svake države. Legalizacija je ozakonila samovolju i opravdala odsustvo kontrole u gospodarenju prostorom, a država se odrekla instrumenata kojima bi poticala svrsishodno, održivo i kvalitetno korištenje prostora i suzbijala njegovu devastaciju. Odustajanje od poreza na nekretnine znači konačnu pobjedu nereda nad redom, uzmicanje dugoročnih i općih ciljeva pred kratkoročnim, trijumf usko privatnog u odnosu na javni interes. Nakon ove epizode, svaka daljnja zemljišna politika bit će samo gluma i nemoćno petljanje.
Protivnici uvođenja poreza na nekretnine često ističu "nepripremljenost" administracije za takav porez, aludirajući na nesređenost zemljišnih evidencija. Ponovno, jedna se slabost opravdava drugom, zanemarujući činjenicu da je u današnje vrijeme nedopustivo da jedna europska država nema točne, sređene i ažurne podatke o korištenju prostora i vlasničkim odnosima uspostavljenim na tako vrijednom obliku imovine kao što su nekretnine. U takvim je uvjetima bespredmetno uopće raspravljati o razvoju zemlje i privlačenju bilo kakvih ulaganja. Porez na nekretnine koji je, navodno, trebao poslužiti za financiranje lokalne države razotkriva i nerazumijevanje upravljanja regionalnim razvojem, i to u vremenu kada je vraćanje života u opustjele krajeve Hrvatske jedan od najvećih prioriteta. Naime, zabluda je da se stvaranje preduvjeta za zadržavanje i privlačenje ljudi u te dijelove zemlje može financirati iz dodane vrijednosti koja nastaje upravo tamo, jer tamo nastaje malo ili nimalo dodane vrijednosti. Udahnuti život u Liku, Slavoniju, Gorski kotar ili Banovinu moguće je samo transferima iz državnog proračuna, a ne porezima ubranim lokalno, od ljudi kojih tamo nema ili nemaju nikakve gospodarske snage. Na slučaju poreza na nekretnine postao je očit i kukavičluk domaće znanstvene javnosti. Ona je prešutjela da su u svijetu provedena brojna istraživanja koja su pokazala kako je upravo porez na nekretnine manje štetan od većine drugih poreza. Pa ako je razumljivo da to ne moraju znati mediji, političari i široka javnost, nema opravdanja da to ne znaju, ne žele znati i da o tome šute visokoškolske i znanstvene institucije koje porezni obveznici plaćaju baš zato da bi širile istinu. Naposljetku, političari na svim stranama su na primjeru poreza na vlasništvo nad nekretninama pokazali odustvo hrabrosti i državničkih kvaliteta. Umjesto da o temi, za koju se znalo da je u našem društvu kontroverzna, potaknu raspravu temeljenu na provjerenim informacijama i dokazima, da ponekad izgovore i za javnost neugodne istine, u zauzimanju svojih stavova rukovodili su se popularnošću kao jedinim kriterijem. Porez na nekretnine pao je bez ispaljenog metka, država ga nije ni pokušala obraniti, nego je brže bolje problem gurnula nekoliko godina u budućnost.
Zbog njezina oklijevanja i nesigurnosti, stvoren je dojam da je svaka promjena poreznog sustava nova prevara, nova otimačina. Sve što ona radi je a priori suspektno, a vlast ne pokazuje ni želju ni znanje da brani svoje poteze, tako dalje slabeći svoj autoritet. U upornoj nemogućnosti provedbe mjere koja nije ni materijalno bitna, niti iz bilo kojeg razloga nužna ili hitna, odražava se posvemašnja intelektualna devastacija hrvatske politike, površnost i senzacionalizam hrvatskih medija i zapuštenost hrvatskog društva u kojem nije kultivirana argumentirana rasprava. Tako se tijek stvari prepušta ostrašćenim akcijama na društvenim mrežama gdje se dosjetkom i vicom lako i brzo pokreću mase. Uzevši sve u obzir, primjenu poreza na nekretnine i trebalo je odgoditi. Od tog poreza u Hrvatskoj je možda najbolje i potpuno odustati. Ali nije naš problem u tom sitnom nametu, problem je daleko dublji i dalekosežniji, i pokazuje da se hrvatsko društvo i njegovi vođe konačno moraju probuditi i započeti s ozbiljnim radom na sebi. Jer ako država ne može zagovarati i provoditi svoju politiku, što od nje ostaje, osim himne i zastave?
*autorica je znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu