Vojska je u modi. Što drugo zaključiti nakon što su dvije male EU zemlje, jedna na jugu a druga na sjeveru, krenule uvoditi obavezni vojni rok. Naravno, na različite načine i iz različitih razloga. Ili možda ipak istog? Jer u osnovi je, ako simplificiramo do kraja, strah. Bilo da je odjednom postao prisutniji nego do sada, bilo da su se pojavile nove okolnosti koje indiciraju da nije loše držati se latinske poslovice: ako želiš mir, pripremi se za rat. Istina, šire se priče o ponovnom zveckanju oružja na Balkanu, pa i Donald Tusk nedavno spominje nemirnu Makedoniju, Kosovo, Bosnu... No je li nemirno susjedstvo razlog vojne obuke? Nije baš da je to trusno područje od jučer, bit će prije da se nikada nije ni smirilo. I koliko bi smisla imalo u nove vojne sukobe poslati mlade koji su mjesec-dva kampirali s puškama?
U Hrvatskoj je to ideja predsjednice koja se i inače voli slikati u uniformi. Podršku ima u vojnim krugovima, a koliko je plan realan to jest financijski moguć, druga je stvar. Dakle znate već taj prijedlog, mjesec dana obuke za cure i dečke. Što će naučiti? Jedni kažu - premalo. Bivši ministar Ante Kotromanović takvu obuku naziva “light” i pita se hoće li djeca brati cvijeće na Mosoru. Drugi kažu - dovoljno. Naravno da ni oko toga nema sloge. Istraživanje EduCentra od prije godinu dana pokazuje 52% podrške, a sada razne ankete pokazuju vrlo različite rezultate, ovisno o tome tko ih provodi.
Na jugu, riječ je i o nepovjerenju, kako u susjede (s kojima bi se trebao odvijati proces pomirenja), tako i u zainteresiranost NATO-a, pod čiji se kišobran Hrvatska sklonila, da stane uz njih na branik prema Srbiji. Možda se i zbog ove teme predsjednica za vrijeme posjete Švedskoj sastala s ministrom obrane, ako već nije dogovarala kupnju vojnih aviona. Švedska, naime, vraća obavezno služenje vojnog roka, a ne samo par mjeseci obuke. Kod njih je riječ o dugogodišnjem nepovjerenju prema istočnom susjedu, Rusiji. Sve što Švedska poduzima u vojnom smislu uvijek je povezano s Rusijom. Naravno da nije u pitanju strah od napada na Švedsku, nego pristup i kontrola Baltika. Prošao je dugi period hladnog rata, pa pad komunizma. Poslije toga Rusija je bila prisiljena gledati kako joj se NATO granica sve više približava u Estoniji, Latviji i Litvi. Buđenje giganta naročito plaši baltičke zemlje koje su prve na udaru, a najavljeno smanjenje financiranje NATO-a samo je pridonijelo njihovom osjećaju nesigurnost. Švedska nije članica ove organizacije, ali njezini strategijski razlozi su očiti: od Rusije koja sve više demonstrira svoju moć (na primjer, njihovi avioni prelijeću švedski zračni prostor) do općeg pogoršanja sigurnosne situacije u Europi. Zato je ponovno stacionirala trupe na Gotlandu, otoku u Baltiku.
Bilo kako bilo, iako 200 godina nisu ratovali, Šveđani su uvijek imali jaku i odlično naoružanu vojsku, a od regrutacije su odustali nedavno, tek 2010. Treba reći i to da je volontera za profesionalnu vojnu službu bilo sve manje kako im je padala plaća. Nakon najave ponovnog uvođenja služenja vojnog roka, bez ulaženja u detalje ministar obrane izjavio je: “Rusija je aneksirala Krim i napala Ukrajinu; sve je više vojnih vježbi u susjedstvu tako da smo odlučili izgraditi jaku nacionalnu obranu.”
Zanimljivo je da ovaj, iako skupi, potez vlade ima podršku većine javnosti, to jest 72%. Od iduće godine kreće redovna regrutacija. Uvest će i jednu novost. Naime, prvi put će regrutirati i žene, poput susjedne Norveške.
Nekima u mojoj generaciji, starim hipijima-pacifistima i kod nas i na sjeveru, tolika podrška izaziva nelagodu. Pa zar je dotle došlo? Zar se taj novac ne može uložiti u obrazovanje i zdravlje? Zar pacifizam nije ostavio nikakvog traga ? No čak i stara gunđala moraju uvidjeti da se geostrateška situacija promijenila, da je ravnoteža straha poremećena i da nema nikoga tko ima dovoljno autoriteta da zaustavi proces militarizacije, za sada malih europskih država na marginama EU. Iako ništa ne upućuje na neposrednu opasnost od rata (osim onog protiv terorizma, u čemu militarizacija slabo pomaže), već su i ovakve pripreme dovoljne da se čovjek zapita što nas čeka? Doduše, kod nas je moguće da se ideja proglasi izvrsnom a da se sutra ne dogodi baš ništa, ionako nema dovoljno novca, sloge ni ozbiljnosti. Dok za bogatu Švedsku možemo biti sigurni da će stvoriti moderno naoružanu i solidno uvježbanu vojsku.
Nije činjenica da vojska postaje moderna u jednoj zemlji na jugu i drugoj na sjeveru sama po sebi problematična, ali jest ako i druge krenu tim putem. Što ako se na tu mjeru odluči recimo Mađarska? Viktor Orban je nedavno održao vatreni govor o potrebi zaštite nacionalnih država. Uostalom, za uspješnu kampanju za militarizaciju u ovim je krajevima dovoljan karizmatski vođa, nacionalizam koji je uvijek pri ruci, kao i neprijatelj naroda. Mađarska sve to ima. Je li militarizacija simptom jednog šireg procesa uspostavljanja autokracija (poput Orbanove) i u drugim članicama EU, koji se odvija na uštrb demokracije? Što nacionalistima-autokratima uopće može biti cilj osim zatvaranja u nacionalne granice i međusobnog sukoba oko njih?
Ako je zaista nacionalizam rat, kako je govorio bivši francuski predsjednik Françoise Mitterrand - s vojskom ili bez nje izgleda da smo već u njemu.