Osuđujuća presuda Visokog zemaljskog suda u Münchenu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču važna je i zbog činjenice da je i službeno kao jedan od motiva ubojstva Stjepana Đurekovića navedena malverzacije u Ini početkom 80-ih godina prošlog stoljeća.
- Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao velik teret za republičko vodstvo - rekao je obrazlažući presudu sudac Manfred Dauster. Takvi navodi u Hrvatskoj će zasigurno izazvati burne reakcije, kako zbog činjenice da je njemački sud takvom presudom faktički utvrdio da su malverzacije u Ini doista i počinjene - što je točka oko koje se akteri sporne afere do dandanas spore - kako i zbog toga što će se opet otvoriti cijela priča o društvenom položaju i utjecaju pripadnika nekadašnje ‘komunističke zlatne mladeži’.
Prema navodima tužiteljstva - a koja je sud očito prihvatio - jugoslavenske službe sigurnosti atentat na Đurekovića izvele su upravo zato da bi ga spriječile da u javnost iznese inkriminirajuće činjenice o upletenosti Vanje Špiljka, sina tadašnjeg političkog moćnika Mike, u pronevjere u Ini. Radi se o poznatoj aferi Ina Commerce, koja je pokrenuta u jesen 1982. godine kad su pod optužbom da su preplatili cijevi kupljene za potrebe gradnje postrojenja na Ininom plinskom nalazištu u Molvama uhićeni čelni čovjek Ina Commercea Petar Crnković i tadašnji šef nabave u tvrtki Boro Ostrolučanin. Beogradski mediji mjesecima su izvještavali o navodnom kriminalu u Ina Commerceu, a u javnosti se spekuliralo kako su u spornom poslu sudjelovali i tadašnji pomoćnik direktora Ina Commercea Vanja Špiljak, te komercijalni direktor Naftaplina Milan Ujević, no oni nikad nisu službeno optuženi. Mnogi su tu činjenicu pripisivali moći njihovih očeva - predsjednika predsjedništva SFRj Mike Špiljka i generala Mate Ujevića - no na kraju su i optužbe protiv Crnkovića i Ostrolučanina također odbačene.
Sudski vještak utvrdio je kako štete nije bilo, a kuriozitet - zanimljiv u kontekstu trenutnih sudskih postupaka vezanih za Inu - jest da je predstavnik talijanske tvrtke Dalmine koja je sporne cijevi isporučila uhapšen nakon što je u Zagreb stigao kao svjedok. I dandanas postoje oprečna mišljenja o meritumu cijele afere. Pavle Gaži, tadašnji republički ministar unutarnjih poslova, već desetljećima tvrdi kako se radilo o ozbiljnom kriminalu čija je istraga zaustavljena političkom intervencijom vrha tadašnje Partije, dok većina aktera tadašnjih događaja pak inzistira da se radilo o fabriciranom skandalu kojim je Beograd pokušao zaustaviti veliku ekspanziju Ina Commercea u ekstremno unosne i važne poslove međunarodne trgovine koji su prije bili rezervirani za tamošnji Genex. Bilo kako bilo, nema sumnje da je Ina Commerce gajio iznimno čvrste veze s tadašnjim vrhom hrvatske Komunističke partije. Ina Commerce tada je u javnosti bila poznata i kao “tvrtka sinova poznatih očeva”, a ti očevi uglavnom su bili visoki politički i vojni dužnosnici.
Najpoznatiji zaposlenik Ina Commercea svakako je bio Mišo Broz, sin Josipa Broza Tita, no tvrtka je vrvjela poznatim prezimenima. Među ostalima, u Ina Commerceu radila je i Jadranka Krajačić - kći Ivana Krajačića Steve, Nevenka Baras - nećakinja Jovanke Broz, sin generala Branka Mamule, a sin srpskog političara Petra Stambolića u Ina Commerceu se zaposlio nakon što je dobio otkaz u Genexu. Već na temelju te činjenice može se zaključiti da je posao u Ina Commerceu sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća bio stvar prestiža. Model zapošljavanja bi je takav da su druge radne organizacije unutar SOUR-a Ina svoje kvalitetne i/ili zaslužne kadrove slale u Ina Commerce, a oni bi nakon nekoliko godina rada u Zagrebu dobili priliku nekoliko godina raditi u jednoj od Interina, tvrtkinih stranih predstavništva. Osim iznimno visokih primanja, Inini zaposlenici u inozemstvu imali su pravo na edukaciju na vrhunskim stranim institucijama. Novca u Ina Commerceu nije nedostajalo. I nakon afera sredinom 80-ih tvrtka je nastavila redovno poslovati, a Crnkovića je na poziciji direktora naslijedio Ivo Broz, koji je tvrtku vodio do 1990. godine.
Sam Vanja Špiljak i nakon afere je nastavio raditi u Ini, gdje je bio zadužen za odnose s JNA, da bi 1987. napustio kompaniju i pokrenuo privatni biznis. Optužbe na svoj račun vezane za aferu Ina Commerce Špiljak je uvijek odlučno odbacivao, tvrdeći da je cijela priča bila izmišljena od strane Gažija i Stane Dolanca s ciljem da politički naštete njegovom ocu, a spekulacije da je Đureković imao inkriminirajuća saznanja o njemu demantirao je uz argument da je Đureković bio zaposlen u sektoru marketinga, koji nije imao nikakve veze s međunarodnom trgovinom, niti je bio uključen u poslove kojima se bavio Špiljak. Ipak, njemački sud te njegove argument nije prihvatio pa su mutni poslovi u Ini - barem ako presuda na višem stupnju ne bude izmijenjena - okarakterizirani kao motiv ubojstva. Tek nekoliko mjeseci nakon što je hrvatska Vlada pala zbog mutnih poslova vezanih uz nacionalnu naftnu kompaniju, treba li boljeg pokazatelja da se u Hrvatskoj u zadnjih tri i pol desetljeća zapravo ništa nije promijenilo...