Andrej Plenković uspio je da u samo pola godine sklizne s konja na magarca. Što se nikakvim spinovima o nekim njegovim navodnim velikim, državničkim uspjesima ne da sakriti. U premijerski je mandat startao s komotnom većinom, koja će mu, činilo se, uz druge sretno posložene okolnosti, osigurati vrlo komforno vladanje zemljom. A onda je giljotiniranjem Mosta srušio postojeću parlamentarnu većinu, a da prethodno nije osigurao nove partnere. Posve nevjerojatno, pogotovo za osobu poznatu po opreznosti!
Javnost je ostala zatečena. Nitko isprva nije mogao vjerovati da nema neke skrivene osigurače. Kako vrijeme prolazi sve je jasnije da je premijer igrao potpuno hazarderski. Da se kockao ne samo sa svojim kabinetom nego i s cijelom državom. Danas njegova Vlada, bez potrebne većine u Saboru i bez garancija da će je u doglednom roku uspjeti sklepati, visi o koncu. Svejedno, u medije se iz Banskih dvora puštaju informacije kako je taj harakiri scenarij noćima kovala ekipa njegovih najumnijih stratega!? Zaista, genijalno odrađen posao: Plenković koji se još koliko jučer šetao kroz državu kao paun, svjestan raskoši svojih benefita, sam je sebe do gola uspio očerupati. Vlastitim se potezima bez ikakva ozbiljnog ili barem vidljivog razloga doveo u krajnje neugodnu, pa i zabrinjavajuću situaciju.
Prvo, bez obzira na to što i dalje glumi samouvjerenost i tvrdi da nema frke, krize i panike, premijer Plenković evidentno više ne kontrolira većinu ruku u Saboru, pa tako i njegov opstanak na sadašnjoj funkciji može postati neizvjestan. Prilično je razumljivo da se htio riješiti napornog i nepredvidljivog Mosta, koji se u vlasti često ponašao kao unutarnja opozicija. Ali kombinacija na koju je sada osuđen još je zahtjevnija i fragilnija. Klub nacionalnih manjina, sa svojih osam zastupnika, trenutno je najveći HDZ-ov koalicijski partner, što je presedanska i prilično neprirodna situacija. Manjinci uobičajeno pristaju uz vlast, bez obzira na to tko je činio. Ali, sada se prvi put pojavljuju u ulozi partnera bez kojeg nema vladajuće većine, gazeći tako vlastitu proklamaciju da nije njihovo odlučivati o tome tko će vladati Hrvatskom. Dosad su funkcionirali kao dodatak već formiranoj većini, sada su njena sastavnica, faktor bez kojega se ona ne može kompletirati.
Takva bi se koalicija mogla pokazati turbulentnom gotovo kao i ona s Mostom, o čemu govori skandalozna izjava formalno drugog čovjeka HDZ-a Milijana Brkića, koji je demonstrirao verbalno protjerivanje Milorada Pupovca, trenutačno najbližeg saveznika svoje stranke, iz političkog korpusa Hrvatske. Šamaranje Srba, inače omiljeni sport na desnici, cijelu Plenkovićevu konstrukciju, čardak ni na nebu ni na zemlji, čini potencijalno jako nestabilnom. Premda su manjinci, čini se, razvili stockholmski sindrom, pa tako iz SDSS-a stižu izjave da je Brkićev udar “stvar HDZ-a”, a Pupovac se potpuno mazohistički pokazuje spremnim otrpjeti poniženja na koja bi kod drugih vrisnuo do neba.
Premijerova računica da će izgubljenu većinu opet uspjeti skucati nakon lokalnih izbora na dugom je štapu. Može se, ali i ne mora realizirati. Možda će zaista neke od stranaka koje sada salijeće i koje ga odbijaju postati mekše i suradljivije kad se birači vrate svojim kućama. Ali, čak i u tom slučaju Plenković je osuđen na zamorno žongliranje. Sigurno je da onako nadmoćnu većinu u kakvoj je dosad uživao više ne može sabrati. U najboljoj varijanti moguće je da će napiljkati nekakvu slabašnu većinu, koja će stalno biti na rubu pucanja i s kakvom će vrlo teško kormilariti. Za održavanje tako tanke, krhke i unutar sebe nesklapne, nekoherentne i nestabilne konstrukcije trebat će mu vrhunska ekvilibristika. S jedne strane Milorad Pupovac i njegovi manjinci, s druge strane titranje odmetnutom Hasanbegoviću i njegovom desničarskom zdrugu, koji će radi vlastitih birača morati demonstrirati čvrstinu - takva situacija zahtijevat će od Plenkovića akrobatske vještine. Na dulju stazu nemoguća misija, zato su prijevremeni izbori sve izglednije rješenje.
Međutim, ni ta opcija više nije lišena rizika. Još prije mjesec-dva činilo se da bi raspisivanjem parlamentarnih izbora premijer mogao samo profitirati i povećati svoju nadmoć u Saboru. Međutim, superiornost se u međuvremenu počela topiti. To je druga po redu šteta koju je Andrej Plenković sam sebi priredio, pokrećući operaciju preslagivanja, ili rekonfiguracije, kako je sam zove. Braneći neobranjivo - jednog ministra koji je postao veliko opterećenje njegovoj vlasti - sam se prvi put našao na vrhu liste najnepopularnijih političara, rejting je vlastite stranke gurnuo na nizbrdicu, kompletna Vlada rapidno gubi podršku javnosti. Najgore, skidanje pozlate u velikoj je mjeri posljedica prilično raširenog dojma da se u aferi Agrokor premijer našao na pogrešnoj strani, da nešto skriva i muti, da nije postupio na najbolji način. Most tvrdi da je u ovom slučaju štitio kriminal. To, koliko je poznato, nije točno, ali u politici je percepcija važna koliko i fakti. Hrvatska je javnost navikla da vlast ide na ruku bogatunima. Zato je tako ogorčena i tako žedna krvi.
Premijerov će rejting jako zavisiti od toga kako će se situacija s Agrokorom dalje razvijati, što je u ovom trenutku nemoguće predvidjeti. Ali, slom Todorićeva imperija posve je sigurno dotakao i Andreja Plenkovića. Više ne djeluje kao da je od teflona, postao je prilično ranjiv. Njegovi ga odmetnuti junaci optužuju za političku trgovinu i moralnu kaljužu. Pokušavajući, vrlo vjerojatno, pokrpati nastale reputacijske deficite, šef se Vlade odlučio za posve neuobičajen i upitan potez. Državnom je odvjetništvu dodijelio pet milijuna kuna specijalno za istragu slučaja Agrokor, što je presedanski manevar. Nikad dosad DORH nije primao pare za pojedinačne, strogo ciljane istrage. Takvim se aranžmanom vrlo vjerojatno hoće parirati optužbama da aktualna vlast u ovom slučaju štiti lopove. Ali cijela je transakcija izvedena tako da sugerira suspektnu vezu između premijera i glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, koji se već jednom dao iskoristiti u njegovu peglanju imidža.
Treće, Andrej Plenković opasno ruinira svoj ugled ignorantskim odnosom prema ustavnopravnoj normi. Premda se dosad predstavljao kao veliki zagovornik demokratske procedure, u posljednje je vrijeme povukao više poteza koji plešu na rubu legalnosti i kojima je slovo Ustava i zakona razvlačio maksimalno kao da su od gumilastike. Iskoristio je neke njihove nepreciznosti ili rupe koje i među ustavnim stručnjacima uzrokuju interpretacijsku kakofoniju. Mostove je ministre tako smijenio na način koji nije sinkroniziran sa zakonom propisanim postupkom imenovanja, koje nalaže potvrdu u Saboru, a ne samo premijerov potpis; zatim je na mjesta četiri javno egzekutirana ministra imenovao državne tajnike, tvrdeći da tako pokrpana Vlada normalno funkcionira, premda se takva rješenja smatraju vrlo privremenim, jer državni tajnici nemaju demokratski legitimitet; onda je vrlo nonšalantno protumačio obavezu da nove ministre predloži u razumnom roku, pa će to učiniti tek nakon okončanja lokalnih izbora, negdje u lipnju. Povrh svega ustavnim je stručnjacima poručio da oni mogu pričati što žele, a on će, implicirao je, raditi po svome, jer, kako je rekao, njihovim mišljenjem nije posebno impresioniran. Prije pola godine pristojan premijer sada se pretvara u loš uzor. Javno iskazanim prezirom prema upozorenjima stručnjaka i svojim ustavno-pravnim vratolomijama produbljuje poguban, u javnosti već jako raširen osjećaj pravne nesigurnosti.
Premijer Plenković potpuno je u pravu kad recentno pokrenute procese naziva vremenom razotkrivanja. Ali iz tog javnog striptiziranja ni sam, izgleda, neće izaći kao dobitnik. U ovom moguće kobnom času njegovi su najveći saveznici strah najvećeg broja saborskih zastupnika od izbora, što ih čini podatnim i lako mjesivim, kao da su od plastelina, i potpuna dezorijentiranost SDP-a, stranke koja ne zna kuda da se djene. U tom društvu aktualni se premijer nameće kao još uvijek sigurna luka političke ozbiljnosti, no, njegova je sposobnost da upravlja situacijom pod sve većim znakom pitanja.