KOMENTAR

Sve nepravilnosti posljedica su prevelike koncentracije moći

zagreb 030600
ivica todoric u svom helikopteru
foto jelic nikola
Nikola Jelić

U pomalo nerezonskom pokušaju kontrole štete nekoliko sati uoči objave revidiranog konsolidiranog izvještaja o poslovanju koncerna Agrokor na svom blogu se opet oglasio Ivica Todorić i objavio da će podnijeti kaznenu prijavu protiv izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka. Legitimno je pravo gospodina Todorića da to učini ako sumnja, kako tvrdi, da se u Agrokoru provode nelegalne radnje, no čak i kad bi tomu bilo tako - a zasad za svoje indicije nije ponudio nijedan konkretni dokaz - ta bi prijava imala malo efekta na derogaciju optužbi koje se njemu samome stavljaju na teret. Jer, ako je nakon nekonsolidiranog revizorskog izvješća predstavljenog prošlog tjedna bilo ikakvih sumnji o nelegalnim računovodstvenim praksama koje u kompaniji traju već godinama, nakon ovog predstavljenog jučer mjesta bilo kakvim ogradama zapravo više nema. Pa ako se Ivica Todorić želi obraniti od optužbi, umjesto podnošenja prijave protiv Ramljaka, morao bi ući u jedan puno ozbiljniji pravosudni spor - tužbu protiv međunarodne računovodstvene kuće PriceWaterhouseCoopers, čiji su revizori autori predmetnih izvješća.

No, PwC-u popularni bloger tužbom ne prijeti, pa utoliko prijetnja prijavom protiv Ramljaka izgleda kao propagandni pucanj u glasnika loših vijesti. A loše vijesti po Agrokor i njegove vjerovnike, dobavljače i radnike - prema izvješću - počele su još 2010., a možda i ranije (s obzirom na to da revizija nije išla dublje u prošlost). Već tada kompanija je počela s praksom skrivanja financijskih i operativnih troškova u kompaniji, čime je poboljšavana bilanca i umjetno stvarani uvjeti za iskazivanje i isplatu dobiti. Paralelno s time, Agrokor je - tvrde revizori - i krivo klasificirao obveze po kreditima, pogrešno u bilanci prikazivao svoje vlastite pozajmice trećim stranama, te na koncu i propustio u svojoj bilanci konsolidirati ogromnu dubiozu u tvrtki adriatica-net. Ovo izvješće i njegovi nalazi otvaraju vrlo važna pitanja o poslovanju Agrokora barem na tri razine. Na osnovnoj razini čini se poprilično nevjerojatnim da neka kompanija, bez obzira na svoju veličinu i kompleksnu strukturu, može godinama u svojoj bilanci skrivati 2,9 milijardi kuna kredita, a milijardu kuna kredita od Adris grupe na koji redovno plaća kamatu klasificirati kao “kapitalnu rezervu” (?!).

Kako su među kreditorima tih spornih iznosa praktički sve značajnije hrvatske financijske institucije, ali i međunarodne banke, među kojima i Sberbank, nameće se pitanje kako je moguće da su financijaši bili slijepi na indikatore računovodstvenih “crnih rupa” u Agrokoru. Na drugoj razini, vrlo se indikativnima čine podaci o pogrešno iskazanim pozajmicama Agrokora prema raznim tvrtkama i samom Ivici Todoriću. Uz to što se tu pojavljuje sumnja na izvlačenje novca iz Agrokora za potrebe obitelji Todorić - samo tvrtki Ivana Todorića Agrokor je posudio 42 milijuna kuna - uvid u te zajmove baca novo svjetlo i na dugo spominjane teze o postojanju cijelog malog ekonomskog ekosustava koji je funkcionirao na skrivenim tokovima novca iz Agrokora. Pa tako među tih dosad nepoznatih 1,6 milijardi kuna izdanih zajmova koje je Agrokor knjižio kao novac, primjerice, strši 34 milijuna kuna pozajmice posrnulom Zvečevu ili 39 milijuna kuna zajma tvrtki Prima ulaganja koja je bila jedan od većih dioničara Granolija, tvrtke koja je od Agrokora preuzela njegov pekarski biznis. Je li ta transakcija dijelom bila financirana Agrokorovim novcem? Treća - a iz perspektive društva vjerojatno i najvažnija - razina pitanja koju otvara ovo izvješće jest o tome kako smo uopće došli do ovog stanja.

Jer, kroz sve te sporne brojke, ispravke, umanjenja i poravnanja PwC-ovo izvješće zapravo priča priču o ekonomskom behemotu utjecaja raširenog na sva poslovna, pa i šire društvena kretanja u državi, pod potpuno netransparentnom kontrolom i voluntarističkim menadžmentom jednog čovjeka. Sve nepravilnosti koje su sada otkrivene zapravo su posljedica koncentracije moći prevelike da podlegne redovnim mehanizmima društvene kontrole. Europska banka za obnovu i razvoj, nakon što je 2006. ušla u vlasništvo Agrokora s osam posto, da bi tijekom godina taj udjel kontinuirano smanjivala prodajući dionice samom Todoriću, uz osjetan bonus. Zašto je EBRD izašao iz tada vrlo prosperitetne kompanije, a njezin dominantni većinski vlasnik tako skupo otkupljivao manjinske - u kontekstu upravljana beznačajne - udjele? Izvješće PwC-a daje mogući odgovor na to pitanje i jasnu pouku o prihvatljivosti koncentracije sistemski velikih nacionalnih monopola u modelu lišenom transparentne kontrole koju omogućava diversificirana vlasnička struktura. Ovaj teoretski dio pouke je relativno bezbolan. Onaj drugi praktični - u obliku golemih otpisa potraživanja - bit će znatno bolniji.

ELIPSO

Izdvajamo