OŠTRI REZOVI

Sve što je trebalo znati o Agrokoru pisalo je u 'Pinokiju'

Goetz Werner, founder and CEO of German drugstore chain 'dm', makes a point during his speech at the '24th German Logistics Congress' in Berlin October 17, 2007. REUTERS/Tobias Schwarz (GERMANY) - RTR1V05R
REUTERS

Goetz Werner

Kad vam kažu da je bio rat i da je bilo teško, i da se nije moglo drukčije, uvaljuju vam kartu za Otok sreće. Ali nju sigurno ne nudi bivši vlasnik DM-a Goetz Werner

Nisu ljudi tu zbog kapitalizma, nego je kapitalizam tu za ljude - rekao je top-menadžer koji upravlja ogromnim trgovačkim koncernom. Ne, nije to rekao Alvarez III. Njegove su riječi - posegnuo sam za tvojom sjenom dok si odlazio. Primjereno za ulogu u kojoj se našao. Ne, čovjek koji je imao svoju ideju kapitalizma i biznisa je bivši vlasnik DM-a, Goetz Werner, poduzetnik koji je naizgled cijeli život posvetio stvaranju svog carstva.

U tom se carstvu prije nekoliko godina nalazilo oko 2200 dućana po cijeloj Europi u kojoj je radilo 34 tisuće ljudi. U Hrvatskoj je priča o njegovoj tvrtki prilično poznata. Prosječna je plaća iznad osam tisuća kuna, zaposleni dobivaju 14 plaća u godini i svi na tržištu rada žele biti zaposleni u DM-u. U jednom je intervjuu direktor za Hrvatsku govorio kako je tvrtka zadovoljna kada njeni zaposlenici za svoj posao dobivaju primjerenu plaću, a čak je ni sam nije smatrao kao plaćom s kojom se netko može osobito hvaliti.

Rekao je tek, odgovarajući na pitanje zašto ne nude plaće koje su nekoliko puta niže jer to radi konkurencija, a razliku prebacuju u profit koji ne dijele s radnicima, kako je njima stalo da radnici budu zadovoljni. - Zadatak poduzetnika je da se pobrine za to da djelatnici vide smisao u onome što rade. Kao što je uloga poduzetnika da se pobrine da i klijenti vide smisao kada kupuju od te tvrtke. Citirat ću jednog profesora: "Puno govorimo o know-how, a premalo o know-why. Treba osvijestiti zašto i zbog čega nešto radimo. Fokus mora biti na svrsishodnosti i uvjerenju u važnost onoga što radimo - rekao je taj bivši vlasnik DM-a.

U njegovoj se biografiji nalazi i pričica kako je jednom prilikom ušao u svoj prazan dućan i upustio se u razgovor s prodavačicom. Nezadovoljna, požalila mu se da je sama i da to nije osobito radno okruženje. Odgovorio joj je da je ona u tom trenutku na važnom poslu, predstavlja tvrtku za koju radi.

Tvrtka za koju je radila ta prodavačica svojim je zaposlenicima omogućavala odmore, masaže na radnom mjestu, razne naizgled luksuzne pogodnosti u sklopu posla. Wernerova je filozofija bila da ljudi koji provode veći dio života negdje, na radnom mjestu, to više ne mogu tretirati kao nešto gdje provode samo dio dana, kada u stvari, tamo žive, tome su posvećeni i najviše, nebitno željeli to ili ne, daju tom okruženju.

Werner je imao sreće jer nije morao započinjati biznis u doba rata, nije se morao brinuti kako i gdje će otvarati poslovnice, hoće li mu poslovanje biti ugroženo zbog siromaštva kupaca ili prometne blokade zbog ratnih operacija. Nije morao, baš zbog tih istih razloga, umiljavati se politici, dogovarati razne poslove i aranžmane bez svjedoka kako bi se uspio nametnuti, kako bi postao miljenik političke moći i osigurao si sigurno sutra.

Nije, samim time, morao ni zapošljavati i zbrinjavati bivše političare kada bi napustili politiku i odlučili se skloniti u sigurnu kancelariju s dobrom plaćom. To bi ionako bilo samo vraćanje usluge za sve pogodnosti koje bi dobio tijekom razvijanja biznisa. Nije morao, taj Werner, zato što nije bilo rata, nagovarati i tražiti da se napiše zakon kojim će on dobiti povlašten položaj i pobijediti konkurenciju. A pobjeda se mjeri milijunima, desecima milijuna, stotinama. Nije morao sudjelovati i kreirati do kriminala nepošteno okruženje u kojem bi si osigurao bogatstvo koje ne može potrošiti u jedinom životu. Nije si lažnim uspjehom i lažnim, izmišljenim kapitalom plaćao luksuz koji mu ne pripada. Luksuz je bio pravi, sjaj života je bio pravi, ali ništa na čemu se temeljio nije bilo pravo. Kao u onoj bajci o lažnom selu, onoj drugoj o mačku i lažnim imanjima i sličnim poukama koje čak i djeca uče u bajkama. Ne, s Otoka sreće se svi vraćaju kao magarci, a Werner se s time nije igrao.

On je svoj uspjeh sagradio u, realno i stvarno, puno težim uvjetima, tamo gdje je pored njega bilo još stotinu sličnih, s istim idejama i odlukama. Ali, on je uspio, došao je do vrha. Pritom se brinuo da ne bude teret društva, da njegovo poslovanje ne bude ona ucjena koju će svi morati pomagati kako tisuće zaposlenih ne bi stradali.

Brinuo se o svojim radnicima i o tome da sve što stvori bude odgovarajuće uloženom trudu. Smatrao je da ljudi zaslužuju imati, svi. Svoje bogatstvo je darovao dobrotvornoj fundaciji, a njegovo sedmero djece je dobilo kvalitetno obrazovanje i dovoljno za početak života. Smatrao je da je sramota umrijeti bogat. Pa, kad vam kažu da je bio rat i da je bilo teško, i da se nije moglo drukčije, znajte da vam uvaljuju kartu za Otok sreće. I sigurno ruka koja je nudi nije Wernerova.

Iz drugih medija