TVRDOGLAVE ČINJENICE

SVI KOJI RAČUNAJU AGROKOROV SISTEMSKI RIZIK PRVO NEKA POGLEDAJU PREMA KUTINI Petrokemija je vrlo blizu bankrota, a najveći joj je kupac Agrokor

ina petrokemija - kutina panorama
foto j.bistrovic
Josip Bistrović / CROPIX

Arhivska fotografija

'Ok, to je kompjutorska simulacija. A sad da se prisjetimo što se stvarno dogodilo' - ova najpamtljivija rečenica iz filma "Sully" redatelja Clinta Eastwooda poprilično dobiva na značenju ovih dana u Hrvatskoj. U filmu je izgovori glavni junak - pilot koji je uspješno spustio padajući putnički avion na rijeku Hudson - kada ga istražitelji zrakoplovne nesreće uvjeravaju kako je simulacija leta pokazala da to uopće nije bilo potrebno i da se mogao okrenuti i vratiti na aerodrom s kojeg je poletio. Na kraju se istinitim pokazuje ono što je svakome logično: simulacija uopće ne uračunava ljudski faktor, vrijeme koje je pilotu potrebno da se snađe od šoka otkazivanja motora, da promisli koje su mu opcije i donese odluku. S tom vremenskom odgodom uračunatom u simulaciju, pokazuje se kako je pilot ipak heroj te kako bi svaka druga odluka rezultirala padom aviona i pogibijom svih koji su se u njemu nalazili. Slične analize, lišene bilo kakve realnosti ljudskog ponašanja i kompleksnosti brojnih društvenih, često nevidljivih, međupoveznica ovih se dana mogu pročitati o Agrokoru i razmjerima sistemskog rizika koji potencijalna propast poslovnog carstva Ivice Todorića predstavlja za Hrvatsku i ljude koji u njoj žive. Pa tako dok se aritmetičkim izračunima pokušava kvantificirati koliki je udjel Agrokora u BDP-u Hrvatske ili koliki je razmjer potencijalnog širenja nelikvidnosti u slučaju bankrota kompanije, za projekciju ono 'što bi se stvarno dogodilo' dovoljno je pogledati prema Kutini. U tom moslavačkom gradiću sjedište je Petrokemije, vjerojatno najvećeg industrijskog postrojenja u Hrvatskoj danas. Petrokemija proizvodi i prodaje mineralna gnojiva, ključni repromaterijal poljoprivredne industrije. Tvrtka je posljednjih godina u ozbiljnim poslovnim problemima. Suočena s relativno visokom cijenom svoje ključne proizvodne sirovine - prirodnog plina - te padajućom cijenom gnojiva pod utjecajem sve jačeg uvoza, Petrokemija iz godine u godinu bilježi goleme gubitke.

Ti gubici, dakako, onemogućuju potrebna ulaganja u tehnološku modernizaciju koja bi omogućila povećanje konkurentnosti proizvodnje, a državno vlasništvo nije poticajno za uvođenje efikasnijeg upravljanja tvrtkom. Rješenje problema država je odlučila riješiti privatizacijom kompanije, no zbog sporosti procesa i nekih 'skrivenih kostura' u bilančnom ormaru, sve ponude i koje su ranije bile na stolu sada više nisu. Prošlu godinu kompanija je završila sa 1,9 milijardi kuna prihoda, 1,1 milijardi kuna duga i oko 278 milijuna kuna negativnog radnog kapitala. Tvrtka je, dakle, vrlo blizu bankrota, a nadu za oporavak prvenstveno se vidi u porastu cijena gnojiva na domaćem tržištu, gdje zbog konkurentskih prednosti još ima veće profitne marže nego u izvozu. No, eto problema. Najveći pojedinačni kupac Petrokemijinih proizvoda već godinama je baš Agrokor - čiji je udjel u ukupnim prodanim količinama kutinske tvrtke u pojedinim godinama premašivao i 40 posto. Osim za vlastitu proizvodnju, Agrokor je od Petrokemije gnojivo kupovao i za svoje kooperante, kojima je na taj način isplaćivao dio konačne otkupne cijene njihovih proizvoda. Zamislimo stoga situaciju u kojoj nekontrolirani kolaps Agrokora dovodi do višemjesečne blokade te tvrtke. Petrokemija gubi najvećeg kupca, pa proizvode prodaje u izvozu, kupcima koji vjerojatno kompanijinu tešku poziciju kapitaliziraju uvjetujući iznimno nisku cijenu. U grozničavoj potrazi za bilo kakvim kešom, Petrokemija prodaje gnojivo uz gubitak. S druge strane, stotine malih poljoprivrednika, za koje je ranije gnojivo kupovao Agrokor, sad bi ga kupilo samostalno, ali mnogi od njih zbog nenaplaćenih Agrokorovih potraživanja nemaju novca da ga kupe. U igru ulaze zastupnici moćnih stranih kompanija, koji zbog svoje financijske snage malim poljoprivrednicima nude proizvod uz obročnu otplatu ili odgodu plaćanja - pogodnosti koje Petrokemija zbog svog financijskog stanja nije u mogućnosti ponuditi. Prihodi tvrtke padaju, tržišni udjel se topi, a i profitna marža pada. Ionako financijski poljuljano poduzeće stiže na rub bankrota.

U pitanje dolazi oko 1700 radnih mjesta u samoj kompaniji, te još barem nekoliko tisuća u drugim tvrtkama koje svojim proizvodima i uslugama ovise o divu iz Kutine. Hrvatsku gubi jednog od svojih deset najvećih izvoznika, a Sisačko-moslavačka županija - jedna od ekonomski najdepresivnijih regija Hrvatske - svoje najveće poduzeće. Oko trećina ukupne potrošnje plina izbrisana je iz nacionalne bilance, što zbog fiksnih reguliranih troškova infrastrukture povećava cijenu tog energenta za sve ostale korisnike. Zbog porasta uvoza gnojiva, hrvatski vanjskotrgovinski deficit raste za nekoliko stotina milijuna eura. Jedino pitanje koje ostaje otvoreno jest: koliko bi još 'Petrokemija' u Hrvatskoj aktivirala nekontrolirana propast Agrokora? Nadajmo se da nikad to nećemo moći precizno kvantificirati...

Iz drugih medija