Evropska politička društva, koja su izišla iz ovakve ili onakve diktature odnosno autoritarne "demokrature", s pravom pušu na hladno, pa su veoma osjetljiva na zloporabu sudbene vlasti u političke svrhe.
Zapravo se na prste mogu nabrojati evropske zemlje koje nisu iskusile autoritarne zloporabe sudstva, tj. slanje ljudi u zatvor, ili čak na stratište, zbog političkih razloga (ne "montiranim procesima", nego posve uredno po zakonima koji su kriminalizirali političku protimbu).
Negacija je trodiobe vlasti i kad parlament rehabilitira sudski osuđene: em politička vlast uzurpira prerogative koje pripadaju sudbenoj, em implicitno optužuje sudstvo da nije dovoljno politički budno ili čak lojalno. U najmanju ruku sugerira da za rehabilitaciju tog pojedinca ne postoje pretpostavke temeljene u pravdi, nego u političkom oportunitetu.
Koja evropska država nije u posljednjih 100 godina u nekom periodu politički zlorabila sudstvo, osim eventualno Islanda i Švicarske (i ona je, doduše, internirala i razgonila generičke anarhiste, bez obzira na individualnu vinost ili nevinost, ali ranije, negdje do prijelaza stoljeća), valjda i Finske (ako me netko informiraniji ne opovrgne)? Velika Britanija? Dovoljno je vidjeti kako je tretirala irske pobunjenike. Francuska? Sudski pogrom nakon drugoga svjetskog rata bio je gori i od ratnoga, i od jugoslavenskoga, da ne govorimo kako su prolazili Alžirci u doba borbe za neovisnost. Švedska? Tek od Erlanderovih vremena, ne baš ranije, Norveška nakon drugoga svjetskog rata. A sve ostale su prošle kroz kraća ili dulja razdoblja diktature, sa shodnom zloporabom sudstva.
Uzevši to u obzir, može se razumjeti zašto se oporba u Hrvatskoj razgoropadila kada je - u aferi kokošarskog lopovluka u vladinom knjigovodstvu - vidjela državnog odvjetnika kao partnera predsjednika Vlade na konferenciji za novinare. Nominalno gledano, ondje mu je možda čak i bilo mjesto: našim Božićnim ustavom su pazili da optužbu ne povjere ni državnom, kamoli javnom tužiocu, nego državnom odvjetniku, sugerirajući - svjesno ili podsvjesno - da ga ne vide kao nepristran organ unutar sudbene vlasti, niti kao zastupnika građana i njihove javnosti, nego kao branitelja državnih interesa, kao odvjetnika države, te su ga tako i nazvali. Pa se tako država, u liku šefa izvršne vlasti, osjetivši se krivom, odlučila dati javni iskaz u nazočnosti svog odvjetnika. Pošteno.
A ipak je Hrvatska još nevina djeva u prispodobi s nekim inim državama gdje je gaženje granica između kaznenog i političkog procesa redovita praksa. Štoviše: bitno češće u smjeru obrnutome od onoga u diktaturama.
Italija, koliko znam, prednjači u tome već 25 godina, od pokretanja akcije "Čiste ruke". Činilo se da će upad sudstva u političku arenu očistiti politiku od lopova i korupcionaša, ali u tome smo se gorko prevarili. Već nekoliko godina kasnije bilo je jasno da korupcije nije manje nego da su joj metode rafiniranije i opakije - ali je na sceni ostao refleks da je dovoljno pokretanje istrage da bi se političara eliminiralo sa scene ili da bi se samo nanio gubitak protivničkoj opciji. "Jamstvena obavijest", dokument kojemu je svrha zaista bila da pruži jamstvo osobi pod istragom, da zna što joj se zbiva iza leđa, postao je element ostracizma, crveni karton. Bilo je političara koji su sudski bili očišćeni od optužbi nakon 7-8 godina - previše da bi se vratili odakle su pali, zapravo bačeni.
Sudska eliminacija pokazala se ponekad kao bumerang.
Silvio Berlusconi je uspijevao odgodama i zastarama izbjeći krivicu čak i u flagrantnim kaznenim djelima protiv demokracije, poput prekupa senatora, čime je srušio Prodijevu vladu 2008. A onda je eliminiran praktički prvom pravosnažnom presudom koja ga je pogodila, za utaju poreza, i čiji je učinak primijenjen retroaktivno, eliminirajući ga iz Senata. Sudski je eliminiran i vođa Sjeverne lige Umberto Bossi.
Berlusconi je potisnut sa scene, umjesto vulgarnog Bossija stigao je divlji Salvini, u metežu je otvoren prostor Grillu. Rezultat: talijanska demokracija je ugroženija sada negoli je bila za "olovnih godina" terorizma 1969-1984, jer tada je postojao konsenzus protiv terorizma, a sada je razbijen podrazumijevani konsenzus za višepartijski pluralizam.
Isti porivi jezde Hrvatskom. Tko nije kadar političkim metodama (počev od izbora) ukloniti vladu, optužuje pripadnike za kaznena djela izvan politike. Užasno spora sudbena vlast (koja nije kadra izići na kraj ni s jednim od krupnijih skandala) daje argumente bukačima verbalnog linča. Najpodliji ni ne podnose kaznenu prijavu protiv političara kojega prozivaju za kazneno djelo, nego se na nj pozivaju kao na presuđeno, redundantno ga krste kriminalcem, da bi zadali politički udarac. Sve se praveći da ne vide da je i to narušavanje trodiobe vlasti, ne samo zloporaba, nego doslovce uzurpacija uloge sudstva u političke svrhe. Ideji pravne države uprkos.