Vodstvo HDZ-a jako se vara ako misli da će upornim održavanjem Zlatka Hasanbegovića na infuziji riješiti problem ekstremne desnice u vlastitim redovima. HDZ-u treba stranka koja je desnija od njih, ali predsjednik HDZ-a Andrej Plenković trebao bi znati da HDZ-u može koristiti samo ona desnica koja diše samostalno, vlastitim plućima.
A Hasanbegović i Bruna Esih opstaju i politički se etabliraju u odnosu koji nije simbioza, već je parazitirajući po HDZ. Tomislav Karamarko ih je uveo u HDZ i udahnuo im politički život (Hasanbegovića je doveo u stranku i postavio u Predsjedništvo, a Esih je ušla u Sabor preko HDZ-ove liste), a Andrej Plenković ih održava na tkivu HDZ-a jer ne zna kako ih se riješiti, niti se to usudi učiniti. I tako, zahvaljujući asistenciji HDZ-a, danas imamo situaciju da uvjet za formiranje vlasti u glavnom gradu nisu projekti koji bi riješili problem nagomilanog smeća na zagrebačkim ulicama, prometnih čepova, ruševnih škola, dotrajalih toplovoda, nego preimenovanje Trga maršala Tita. Da bi se u Zagrebu formirala i profunkcionirala vlast, jedan od središnjih gradskih trgova mora dobiti drugo ime. Najgore je u tome to što se Tita ne želi maknuti iz centra Zagreba zato što je uveo jednopartijski sustav, što su pod njegovom vladavinom gušene građanske slobode, što su po njegovoj naredbi ubijane, zatvarane i prognane stotine neistomišljenika i kritičara njegova režima, nego se Tita izbacuje iz Zagreba zbog jedne od rijetkih dobrih stvari koje su obilježile njegovu političku karijeru - antifašizma.
Deložiranje Tita iz nazivlja zagrebačkih trgova poklapa se s Hasanbegovićevim zahtjevom za ukidanje Dana antifašističke borbe, te obvezivanjem HDZ-a prema novom koalicijskom partneru u Vladi da će iz Jasenovca ukloniti ploču s ustaškim pozdravom "Za dom spremni". A Tito je, najavio je Hasanbegović, tek preduvjet da se počne pregovarati s Milanom Bandićem. Slijedi, dakle, Hasanbegovićev zahtjev da dobije resor kulture, da mu u nadležnosti bude imenovanje ulica i trgova, i tko zna čime će nas još iznenaditi. Bandić će, s obzirom na to da pošto-poto želi ostati na vlasti, na sve pristati, pa ćemo se uz asistenciju HDZ-a iduće četiri godine u Zagrebu baviti ideološkim pitanjima, gledati kako će se novac za kulturu uskraćivati svima nepodobnima i preslobodnomislećima. Za to će se vrijeme podizati cijene komunalnih usluga (već je počelo s parkiranjem na Bundeku), nastaviti s potplaćivanjem i šikaniranjem teta u vrtićima, i dalje ćemo gledati kako padaju prozori i guli se boja sa zidova škola, pucaju cijevi i plave ulice... Ali nitko na to neće obraćati pažnju jer će se raspravljati o Titu i nepoćudnim kazališnim predstavama.
Sve zahvaljujući vodstvu HDZ-a koje nas uvjerava da vodi politiku desnog centra, a istodobno preko podrške Bandiću hrani stranku Hasanbegovića i Brune Esih.
Ne samo to. Iz njemu znanih razloga, Plenković nije dirnuo zagrebačku organizaciju HDZ-a, nego je ostavio netaknute tamošnje štićenike Milijana Brkića koji pod njegovim pokroviteljstvom godinama žive u simbiozi s Bandićem sklapajući poluprivatne saveze koji ničim ne korespondiraju s interesima građana.
Takav HDZ ostavlja Hasanbegoviću veliki prostor za širenje politike negiranja antifašizma i čini uslugu Bandiću kojemu je ovo najvjerojatnije zadnji mandat na čelu Zagreba. Vezivanjem HDZ-a za ovu dvojicu, Plenković zagrebačkom HDZ-u oduzima šansu da se transformira u stranku koja će kreirati politiku koja bi se na idućim izborima u Zagrebu mogla ponuditi građanima. U svim većim hrvatskim gradovima pokazalo se da su se velike stranke "odlijepile" od svojih birača. U Zagrebu HDZ već godinama ostvaruje vrlo skromne izborne rezultate i šlepa se zahvaljujući savezu s Bandićem. SDP, koji je u glavnome gradu tradicionalno stajao puno bolje od njih, na ovim je izborima također pometen. Građani se sve više okreću neovisnim listama, političkim platformama koje su, poput "Zagreb je naš", izrasle iz građanskog aktivizma. Traže političke opcije koje će detektirati aktualne, životne probleme i pokazati spremnost da ih rješavaju. Iz nezainteresiranosti velikih političkih stranaka da se spuste na nivo običnih ljudi, da prepoznaju njihove potrebe i kreiraju programe koji bi pridnosili kvaliteti svakodnevnog života, rađaju se nove političke snage.
Kao odgovor na ove trendove u HDZ-u su se primili pisanja novog Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, a sve kako bi izabrane načelnike, gradonačelnike i župane ostavili na životu do kraja njihova mandata. Zakonska intervencija nije bez osnove i niz je argumenata da joj se pristupi. Ali nije to poenta niti će zakon spasiti HDZ. To mogu samo birači, pod uvjetom da stranke prepoznaju njihove potrebe i odgovore na njihova očekivanja.