Zagrebački aerodrom, bojim se, može zatvoriti dućan. Pista i lijepa nova zgrada ostat će, putnici će stizati i njihov se broj uvećavati očekivanim tempom. No aerodromska ekonomija je egzaktna disciplina - municipalne zračne luke razvijaju se u skladu s rastom nacionalnog dohotka. Drugim riječima - tri do pet posto godišnje, što znači da će sa sadašnjih 2,8 milijuna putnika doći na tri milijuna za tri godine, a planiranih pet milijuna doseći u nekom od sljedećih desetljeća… Što će se dotle događati u neposrednoj okolini?
Prije nekoliko dana kompanija SHS Antwerp Aviation NV kupila je mariborski aerodrom Edvard Rusjan. Bio je potpuno opustio, u gubicima. Na 2,8 kilometara dugu pistu nitko nije slijetao. I zašto bi? Do susjednog, ljubljanskog aerodroma ima 123 kilometra autocestom, što spada u istu 'catchment area' zonu iz koje crpiš putnike. Maribor je slovenski gradić s jako modernim centrom, koji nema ni sto tisuća stanovnika. Koga je briga za Maribor? Pa SHS grupu, kompaniju sa 60 posto nizozemskog i 40 posto kanadskog udjela, zapravo u stopostotnom vlasništvu kineskih investitora. Upravo je promijenila ime u VLN Airlines Company i registrirala se u Sloveniji. Direktor kompanije, Pang Siu Yin, objasnio je pritom svoje planove - sve se to dogođalo u travnju, jer Kinezi dugo smišljaju, a onda munjevito djeluju.
S mariborske piste počet će se već ove godine letjeti za London, Berlin, Hamburg, Barcelonu, Zuerich, Beograd, Split, Podgoricu, X’ian, Chonquing i Nanching (kineske desetmilijunske metropole). Kompanija raspolaže sa 6 Airbuseva A 320 i 5 Fokkera 50 (regionalni turbopropelerac sa 60 sjedišta), što je flota znatno veća od 'Croatijine'. Prebacit će se ovamo iz dosadašnje baze u Nizozemskoj. Istodobno, u Mariboru započinje gradnja novih kapaciteta koja će potrajati devet mjeseci. Investicija iznosi 300 milijuna dolara. Pista će biti produžena na 3300 metara (koliko je duga i u Zagrebu), a zatim, u drugoj fazi (u dvije godine) na 3800 metara za jumbo-jetove. Za putnike i biznismene podiže se novi terminal, shopping mall, hotel s apartmanima i poslovni toranj, a na aerodoromu se otvara i tehnička baza za remont Airbusa te školski centar za obuku pilota. Još ove godine investitor će za mariborsku kompaniju pribaviti 15 širokotrupnih aviona Airbus A330 s kapacitetom od oko 300 putnika i interkontinentalnim doletom.
Kako je došlo do ove munjevite završnice kinesko-slovenskih planova?
Sve je počelo na prvom summitu skupine 1+16 u Beogradu još u prosincu 2014. Na poziv kineskog premijera Li Keqianga i (bivšeg) srpskog premijera Aleksandra Vučića, okupili su se svi predsjednici vlada zemalja baltičko-crnomorskog pojasa Nove Europe (istočne, tranzicijske, regije koja se u nas naziva Uspravnicom iliti Jagelonskim pojasom). Pojavili su se svi, osim, naravno, Zorana Milanovića, koji je izjavio da ne vidi razloga da se sastaje s Kinezima s kojima ne možeš početi nikakav ozbiljan posao. Stoga je poslao Vesnu Pusić koju je kolega, ministar Ivica Dačić ondje zabavljao pjevajući s Ciganima na jednom savskom šlepu.
Li Keqiang već je tada u Beogradu objasnio što smjera poduzeti u sklopu inicijative Jedan pojas - Novi put svile. Nije nas bilo više od troje-četvero akreditiranih novinara i objavio sam o tome knjigu 'Srbija na Zapadu', koja je izašla na pretprošlom beogradskom Sajmu knjiga. Prodalo se svih tisuću komada, a ovdje, naravno, za sve to nije nitko čuo, jer smo se bavili puno važnijom temom - kompozicijom Vlade sa i bez osebujnog provincijskog pokreta preporođenih kršćana, takozvanog Mosta.
Dotle je kod Slovenaca bilo mirno, vladala je stabilna činovnička vlada, koja se nije zavadila s Rusima oko Ukrajine (naprotiv, pozvali su Putina u državni posjet), a ni s Mađarima s kojima su zakuhali željeznički koridor Budimpešta - Kopar. Nakon toga, ovog sudbonosnog travnja, u Ljubljani se pojavio i - Zhang Gaoli.
Tko je Zhang Gaoli? To u Hrvatskoj, naravno, nitko ne zna. Znaju svi tko su Miro Bulj ili Ivan Pernar (on je, prema riječima esdepeovskog potpredsjednika u posljednje vrijeme 'sazrio', što je ocjena koju bih prije očekivao od njegove bivše žene, psihijatrice). No za Zhanga Gaolija nitko nije čuo. Nije on, doduše, Warren Buffet ili Dmitrij Medvedev, iako je po moći i dosegu upravo u toj ligi, ali kao moderni kineski mandarin, partijski birokrat, istodobno je nešto manje poznat…
Zhang Gaoli prvi je zamjenik premijera Li Keqianga. Član je sedmeročlanog Stalnog komiteta Politbiroa KP-a Kine i - pazi sad ovamo - premijerov komesar u ad-hoc odborima koji upravljaju ključnim pothvatima: Three Gorges, Kanal Sjever - Jug te Jedan Pojas - Put svile. Prvo je megaprojekt brane Tri klisure na rijeci Jangce s hidrocentralama snage 22,5 gigavata (kao 40 A-elektrana Krško). Kanal je još neusporedivo veći i skuplji projekt prijenosa 45 milijardi kubičnih metara vode godišnje na kineski suhi sjever, što je dosad koštalo 80 milijardi dolara. Budući da angažman na ova dva zadatka Zhangu ostavlja dovoljno vremena, Li ga je zadužio i za globalni projekt stvaranja jedne morske i dvije kopnene transverzale što će željeznicom i autocestama spojiti zapadne obale Kine s atlantskim obalama zapadne Europe, dok će se putem posvuda podići objekti infrastruktura i visokotehnološke specijalne zone u kojima djeluju kineske korporacije. Zato je, primjerice, u Beogradu otvorena kineska investicijska banka, a u Zagrebu milijardski investicijski venture-fond. Naravno, ovdje je sve to prošlo ispod radara…
Zagrebački aerodrom ipak neće stagnirati ili propasti zato što će mu mariborski - lociran u schengenskoj zoni - oduzeti svaku ozbiljnu perspektivu.
Koncesija zagrebačkog aerodroma, koji je neproporcionalno skup za realni broj putnika, rezultirala je visokim tarifama za aerodromske usluge (u strukturi karte za Dubrovnik pristojbe su dvaput veće od cijene samoga leta 'Croatijom'). Zagrebački aerodrom opslužuje samo Zagreb, a na turistička odredišta strane kompanije (naročito low-costeri) lete direktno i za to još dobivaju poticaje Turističke zajednice. U ugovoru koji je država sklopila s koncesionarom Međunarodne zračne luke Zagreb (Bouygues) predviđena je pak naknada za pad prometa domaćeg avioprijevoznika. A 'Croatia' stagnira. Prodala je svoju najvredniju imovinu - slotove na londonskom aerodromu Heathrow te relativno jeftino jedan skupo kupljen avion koji su zatim (skupo) uzeli natrag u leasing, tako da se 'rupa' u poslovanju ne prikazuje u bilanci. Kompanija u sadašnjem stanju uopće ne funkcionira, što sam se osobno uvjerio kad je u Sarajevu otkazan let za Zagreb pa su mi povratak ponudili - za dva dana. Nisu imali na raspolaganju veći avion da ga pošalju da sutradan pokupi zaostale putnike, što je rutinska stvar u avijaciji. Bio sam prisutan kad je mladi Kinez, nakon dva i pol sata čekanja na šalteru, briznuo u plač shvativši da je nasukan i da će promašiti sutrašnji povezni let za Šangaj. Za taj tragični promašaj krivi su, rekao bih, Milanović i njegov ministar prometa, neopjevani Hajdaš, koji je zasnovao cijelu ubitačnu aerodromsku ujudurmu što će prije ili kasnije prerasti u još jedan hrvatski debakl, kao brodogradilišta, Ina, a možda i Agrokor, ako se smjesta ne okrenemo principima i dobroj praksi liberalnog kapitalizma. Stoga njih dvojica bivših zaslužuju sav naš bijes, ako se u međuvremenu pokaže da smo sposobni za drukčije, pametne i dalekosežne odluke.
Kinezi u balkanskoj tampon-zoni
Pođeš u Beogradu u kino, a završiš na političkim demonstracijama. Dok je Zagrebački festival dokumentarnog filma puno posjećeniji i živi s društvenom scenom, beogradski je žestoko politiziran. Na otvorenju desetog Beldocsa, u predivnoj novoj Kinoteci u redizajniranoj palači na Studentskom trgu, dogodio se široko publiciran incident, koji nitko i ne pokušava precizno razjasniti. Francuskog filozofa Bernard-Henrija Levyja pogodili su šlag-tortom, a atentator je razvio zastavu na kojoj je pisalo: "Bernard Levy zagovara imperijalističke ubojice". I potpis: srp i čekić, te akronim - SKOJ. Filozof je na to uzviknuo: "Živjela demokracija!" Njegov film ”Pešmerga” prikazuje borbu Kurda protiv ISIL-a. Zar se Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) identificira s bespomoćnim ISIL-om ili je samo protiv Kurda, koji uživaju podršku Zapada, dok ih bombardiraju Turci te, kolateralno, Rusi koji podržavaju Asadov sirijski režim.
Što je u glavama mladih ljudi koji su Levyja gađali teledirigiranom šlag-tortom? Oni su, ukratko, protiv intervencionizma Zapada, iako se smatraju zapadnjacima i pozivaju na zapadnu demokraciju; oni su protiv režima dosadašnjeg srpskog premijera i izabranog predsjednika Republike Aleksandra Vučića, što potvrđuju demonstracijama protiv njegova projekta "Beograd na vodi". I te proteste podjednako je teško precizno razjasniti svakome tko živi izvan beogradske kvagmire. Demokratski ritual i folklor, prosvjed na Savamali, uperen je protiv vlasti, protiv investitora (zaljevskih Arapa) te protiv njihovih američkih pokrovitelja. Ali, što je najvažnije, protestima ne upravlja desnica, nego ljevica, koja ima retrojugoslavenski program, a podržava je srpsko-američka korporativna televizija N1. Doista je to sve skupa teško razumjeti ako ne pojmiš da je Beograd poprište političke catch-as-catch-can borbe za dominaciju između Europe, nadasve Njemačke, Amerike i Rusije. Stanje koje je u toj balkanskoj prijestolnici uobičajeno već stotinu, a možda i tristo godina...
Čini se da će rast unutarnje napetosti naposljetku dovesti do rekonfiguracije kapitalnih interesa - zaljevske investitore u ”Eagle Hills” tornjeve na Savi mogli bi zamijeniti Kinezi, koji bi kupili i beogradski aerodrom. Stvara li se to balkanska tampon-zona? Kineski kapital na Putu svile ne mogu zaustaviti ni Rusi, ni Europa, dapače, svi će se tome prikloniti i to bi moglo biti dobro srednjoročno rješenje za vječito zaraćeni balkanski potkontinent. U svakom slučaju, na ulicama se turistički smjerokazi već zamjenjuju četvorojezičnim natpisima na srpskom, engleskom, ruskom i kineskom.