KOMENTAR IVE BANCA

Trijumf kokošje pameti - i duboke države

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 30.12.2016. u 18:56

Damjan Tadić / HANZA MEDIA

Nažalost, za većinu političara Ina nije energetska tvrtka nego zalog u igrama moći. Nakon gospodarski liberalne Oreškovićeve vlade dobili smo stari hadezeovski socijaletatizam

Čeprkala jedna koka žuta i pronašla arbitražnu tužbu pored puta, danas bi - na kraju izuzetno ponižavajućeg slijeda zbivanja - vjerojatno zabugario prilagodljivi Krklec. S malo mentalne tjelovježbe mogu se ipak prozreti posebni interesi što su, korak po korak, doveli do Plenkovićeva performansa na sâm Badnjak, pa se ne možemo tješiti uobičajenom izlikom kako su veliki promašaji nadahnuti još većim neznanjem. Možda nakon gotovo tri desetljeća propasti državnog socijalizma neznalice poput Mire Bulja i obmanjivači poput Kreše Beljaka mogu vjerovati u povrat "obiteljskog srebra", ali neće biti da u to vjeruju Martina Dalić, Zdravko Marić, pa čak ni Plenković. No, kako se dogodilo da je Plenković preuzeo ulogu Djeda Mraza i došao do nadahnute ideje o otkupu MOL-ova udjela u Ini, što je otprilike kao da ponovno kupujete stara već jednom prodana kola, ali po cijeni koju ne možete priuštiti?

Pitanje koje nitko ne postavlja, a koje se pomno prikrivalo i u aferi Perković - Mustač, je što se zapravo događalo s komunističkim tajnim službama 1980-ih godina. Kako su se one financirale i kako su pripremale tranziciju? Naime, uloga Ine, Udbine kasice prasice, naprosto je nezaobilazna u priči o zaštiti dugoročnih interesa komunističkih elita. Dio partijske imovine tijekom je 1980-ih prebačen u inozemstvo i uložen u mnoštvo rizičnih i inovativnih tvrtki, pri čemu su poduzeća s međunarodnim iskustvom, poput Ine, bila od osobite koristi. O tome bi Vanja Špiljak mogao napisati doktorski rad, nešto što kritički povjesničari još uvijek ne mogu, jer su visoko pozicionirani serviseri duboke države mišljenja kako nije u nacionalnom interesu da se razotkriju sve obiteljske tajne. Veze s partijskim strukturama izbrisane su brzinom kojom su ove investicije pokrenute, konvertirane i multiplicirane. Jačanje sigurnosnih službi pretpostavljalo je i servisiranje neformalnog preuzimanja pravosuđa, bankarstva, medija i komunikacija od strane mreže komunističkih elita. Uporedo, pri samom kraju diktature 1989. - 1990. razni su se skriveni suradnici tajnih službi u javnosti potvrđivali kao disidenti i s lakoćom se počeli uklapati u redove starije (nacionalne) opozicije, što je gotovo bez izuzetka ne samo genealogija "tehnokratske" struje u HDZ-u nego i vodećih struktura u drugim strankama. Ne treba naglašavati da su ove mreže bile djelatne u raznim "privatizacijskim" skandalima nakon neovisnosti. Gdje god su korupcijske afere barem djelomično imale neki međunarodni aspekt, s velikom se sigurnošću može pretpostaviti uloga ostataka komunističkih tajnih službi i njihova logistička potpora.

Kolikogod trabunjanje o zločestoći kapitalizma bilo mondeno u nerefleksivnim postkomunističkim društvima, privatizacija je ipak polazna norma u državama koje su još daleko od kapitalističkog tržišta, a traže status liberalnih demokracija. Priču o "socijalističkom modernizmu" možete doista kanonizirati, može vas ona grijati u hladnoj zimskoj noći, ali će dobiti na težini tek ukoliko je utržite. Tako je i s Inom. Herojska pregnuća Enrica Matteija i Petra Flekovića mogu se kanonizirati, ima i pretendenata, ali Ina vrijedi onoliko koliko državu rješava etatističkih zabluda. Država svoje vlasništvo ne smije pretvarati u kartel za izrabljivanje vlastitih građana ili u gubitaša za zapošljavanje stranačkih pješaka. Kad je riječ o naftnoj industriji, država mora stvarati uvjete za konkurenciju koja će omogućiti jeftinu dobavu i prodaju energenata, po mogućnosti bez strateške štete. To je bio i razlog za privatizaciju Ine, odnosno postupnu prodaju 49,1 posto dionica MOL-u. Druga je stvar što dio političkog establishmenta nije želio shvatiti kako prodaja znači odustajanje od kontrole. Ako si nešto prodao, novom vlasniku ne možeš uvjetovati namjenu niti ograničavati upravljačka prava.

Neočekivana međuigra sa Sanaderom u ovom je scenariju bila posljedica potrebe za žurnim dokazivanjem revnosti u borbi protiv korupcije tijekom općeg ušminkavanja za EU pristupnih pregovora, ali i neobuzdanih građanskih ratova unutar HDZ-a. Sanader je uhićen bez stvarnih dokaza da je MOL-u doista predao upravljačke ovlasti za 10 milijuna eura. Novac nikad nije pronađen, a Robert Ježić, dvojbeni svjedok koji je teretio Sanadera, do dana današnjega Županijskom sudu nije vratio novac koji je po vlastitom svjedočenju preuzeo za Sanadera. Premda su se i istražni i sudbeni organi prilično osramotili u ovom slučaju, te naveli MOL u studenomu 2013. da od ICSID-a, ustanove Svjetske banke u Washingtonu, zatraži arbitražu protiv hrvatske vlade, kokošja pamet tek je zaigrala svoju kartu kad su u siječnju 2014. "speedy" Milanović i njegov ministar gospodarstva "fast" Ivan Vrdoljak pokrenuli arbitražnu tužbu protiv MOL-a pred UNCITRAL-om u Ženevi. Hladan tuš došao je tek kad je u srpnju 2015. Ustavni sud ukinuo Sanaderovu pravomoćnu presudu i slučaj vratio na početak. No, ni to nije bilo dovoljno, pa je vrhunac gluposti dosegnut u Mostovu rušenju Karamarka u posve ishitrenoj aferi konzultantica, čemu je putem Nacionala i sličnih medija dakako kumovala i duboka država. Božo Petrov, koji o međunarodnoj arbitraži zna manje nego zašto se nastavak Smičiklasove zove Iblerov trg, i ovdje je odigrao ulogu korisne budale, do te mjere da se sad mnogi prisjećaju kako je Karamarko upozoravao na nikakve izglede arbitraže i goleme penale koji idu uz arbitražno petljanje. Doduše, bilo bi ipak dobro vidjeti UNCITRAL-ovu odluku, prije nego što se prihvati riječ "pravnih zastupnika RH", ali brzina je naš specijalitet.

Ima i drugih aspekata o kojima se malo govori. Budući da HDZ u svojoj krvnoj slici ima previše Prvog plinarskog društva, koje uvozi i prodaje ruski plin, možda i ne iznenađuje što je Plenković sve vezano uz energetiku predao Mostu, odnosno Mostovu (inače kompetentnom) ministru Slavenu Dobroviću, koji je i sam upao kao Pilat u Vjerovanje kad je riječ o neobjašnjivom Plenkovićevu planu za otkup MOL-ovih dionica. Ili je i to privid, jer "brzi" Vrdoljak već juriša na Mostova mjesta za koalicijskim stolom? HNS-ovi su eksperti spremni legalizirati svako ruglo, koncesionirati svaku zadnju jadransku bušotinu i prodati svaku dolinu za golf-igralište. Pored toga, Vrdoljak ima iskustva i s ruskim naftašima i plinašima. Zato nam tek preostaje vidjeti što će još uprskati kokošja pamet hrvatske politike. Nažalost, za većinu političara Ina nije energetska tvrtka nego zalog u igrama moći. Po onomu što smo vidjeli na Badnjak, Plenković se ni ovdje nije izdvojio. Nakon gospodarski liberalne Oreškovićeve vlade dobili smo stari hadezeovski socijaletatizam.

P.S.: "Pokazuje se da su javni i tzv. mainstream mediji jedna od glavnih poluga obrane države od hibridnog rata", veli samouvjereno novinar jednog dnevnog lista u recentnom razgovoru s predsjednicom države. Otkud mu to? Tako što se ne bi moglo zaključiti po pisanju mnogih novinara u njegovu "mainstream" listu, gdje se ugnijezdila otvorena proruska tendencija. A kako HTV (valjda je i to nekakav "javni i tzv. mainstream medij") brani državu od hibridnog rata najbolje se moglo vidjeti upravo na Božić (!) u glavnom Dnevniku, gdje se u reportaži Mladena Sirovice o najavi državnog preuzimanja Ine javio i Vlastimir Vujić, "dopisnik političkog tjednika 'Pečat' iz Budimpešte". Uslijedila je tvrdnja kako "ova odluka daje veliki manevarski prostor [Viktoru] Orbánu konkretno kroz fingiranu cenu deonica znajući da Zagreb neće da povećava javni dug novim kreditnim zaduživanjem". Gledatelji su ostali uskraćeni za podatak da je Pečat (njegov je podnaslov "List slobodne Srbije") beogradski tjednik izrazito velikosrpskog profila pod uredništvom Milorada Vučelića, Miloševićeva propagandnog operativca iz ratnih vremena i bivšeg direktora Radio-televizije Srbije (1993. - 1995.).

ELIPSO

Izdvajamo