Sve od lipnja 1981. Gospa svaki tjedan dolazi u hercegovački kraj da svome odanom narodu udijeli mudrosti poput: "Djeco draga, mrlje od crnog vina najlakše je očistiti mineralnom vodom" ili "Djeco draga, cvijeće će dulje ostati svježe ako u vazi rastopite jedan aspirin."
Milijuni iz svih krajeva svijeta gotovo joj četiri desetljeća hodočaste, penju se na Brdo ukazanja, ozarenih lica padaju golim koljenima po oštrom kamenju slušajući njezine savjete, no posljednjih nekoliko godina, otkad se papa Frane zajedljivo narugao trajno otvorenom komunikacijskom kanalu s nebesima, posjeti zamjetno opadaju, piše Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji.
A gdje je publika?
Nema više cijelih kolona autobusa punih patuljastih, okruglih, tamnoputih meksičkih katolika iz Guadalajare, raspjevanih Talijana, fanatičnih Poljaka ni riđih i pjegavih Iraca iz Limericka i ako suša potraje, upitno je koliko će se Gospa još ukazivati. Što će ona više tu? Ima li joj smisla dolaziti ako nema publike? Ona ne nastupa za nekolicinu obožavatelja u jazz klubovima. Gospa je stadionski izvođač poput Led Zeppelina i Bon Jovija.
Zaslugom Svetog Oca jedan je krasan biznis, jedan rijetko uspješan start up koji su u kamenjaru pokrenuli šestero pastira i franjevački brat Jozo Zovko, na izmaku. Zbog jedne usputne dosjetke rimskog biskupa, stotine bi kuhara, konobara, recepcionera, sobarica, vozača, vodiča i drugih mogli ostati bez posla, a čitava brda telećih ruža, svinjskih rebara, pilećih bataka i lubina iz ribogojilišta istrunuti u zamrzivačima.
Zahvaljujući otrovnom vicu kako Gospa ne radi u pošti, apartmani će ostati prazni, a skladišta prekrcana neprodanom vjerskom bižuterijom, u Međugorje će dolaziti samo izgladnjeli vukovi, marjansko svetište završit će u stečaju brže od Trgovine Kerum.
Zar nije to užasno? Čak i ako ne vjerujete, kao što ja ne vjerujem, ražalostit ćete se sudbinom Međugorja i naljutiti na papu Franu.
Potez konkurencije
Što je njemu, inače razumnom i praktičnom, trebalo ismijavati hercegovačke vjerske običaje i oduzimati budućnost čitavom kraju. Neugodno i svetogrdno je to kazati, ali ja ću ipak to učiniti, da nije možda konkurencija, gostioničari iz Lourdesa i prodavači gipsanih figurica iz Fatime, nagovorila Svetog Oca da baci na koljena Međugorje?
U Međugorju su, istina, nešto pretjerali. Gospinih ukazanja bilo je daleko previše. Ne može se Majka Božia ipak davati dulje od TV kalendara Obrada Kosovca, osobito ako joj poruke i nisu nešto, ni bistrije ni inspirativnije od novinskog horoskopa ili natpisa na etiketi Jane, ali u osnovi je riječ o jednakom naivnom i sentimentalnom katoličkom igrokazu s kolutanjem očiju i uzdisanjem od kojega jednako zarađuju i Francuzi i Portugalci.
Ako Gospa nije službenica u poštanskom uredu u Hercegovini, zašto je onda nosila poštu u Lourdes?
Ako mene pitate, ako ikoga zanima moj bezvrijedni ateistički sud, Gospa se u Hercegovini pojavila isto kao i bilo gdje drugdje. Priča da je Gospa prepala mališane kod ovaca, meni je jednako uvjerljiva kao i legenda da je Gospa čudotvorno pomogla kršćanskim braniteljima Sinja, ukazala se u toplom zraku iznad bedema i natjerala u bijeg turske osvajače usranih gaća.
I u jednom i u drugom slučaju, riječ je o bezazlenoj, neškodljivoj laži koja pomaže prodaji krunica i svetih sličica, izmišljotini od koje se vrte janjci i ringišpili. Ništa se tu nadnaravno nije dogodilo, ali već činjenica da su se mnogi uzdigli iz bijede, sagradili kuću i školovali djecu, meni je dovoljna da stvar nazovem čudom.
Čarolija je završila
I baš me ljuti da papa Frane Međugorju odriče pravo na Gospino pojavljivanje, a priznaje je svim drugim, bezbrojnim marjanskim svetištima. Neshvatljiv mi je njegov motiv da diskriminira jedan narod koji zaista nije ni bolji ni lošiji, ni lažljiviji ni istinoljubiviji od drugih. Ne vjerujem ipak da su u Lourdesu i Fatimi Svetog Oca podmitili, bila je to samo šala.
Mnogo vjerojatnijim čini mi se da je vrijeme čuda prošlo. Čarolija je završila. Gospa više ne dolazi u neplodne, krševite submediteranske zabiti. U Lourdes i Fatimu je stigla, a u Međugorje je jednostavno zakasnila. Riječima hercegovačkog skolastika Ljube Ćesića Rojsa: "Tko je jamio, jamio je."