Zašto je skupina 53 hrvatska sportaša ustala u obranu građanskih i vjerskih prava Blanke Vlašić?
Najbolje je to ilustrirati njihovim stavovima i zahtjevima: "Blankino je pravo da govori o svojim sportskim uspjesima, ali i o svojoj vjeri. Blankino je pravo da očekuje da se sankcionira svakoga tko joj to pravo oduzme." I dalje: "Blanka je ovaj put progovorila o svojoj vjeri. Iskreno i otvoreno. Nije željela nikoga uvrijediti, niti ikoga uniziti. Govorila je spontano iz svojeg srca. Treba li je zato omalovažiti? Treba li ju predstaviti čudakinjom? Treba li joj oduzeti pravo da govori?"
Gdje je to gospođi Vlašić oduzeto pravo da govori o svojoj vjeri?
Evo opet 53 sportaša: "…u dijelu medija i nekih kolumnista, tako u još većem dijelu mrziteljskih komentara uglavnom nepotpisanih pojedinaca." Ako je to sve, očito nitko nije gospođi Vlašić oduzeo pravo. Naprotiv, ona je iskoristila mogućnost koju ima kao javna osoba, za razliku od ostalih građana, da diskurs o svojima od sviju hvaljenim sportskim postignućima proširi propagirajući svoja vjerska uvjerenja i to je, štoviše, dobilo baš širok javni odjek.
Pa smije li se to komentirati?
Gospođa Vlašić je od svojih vjerskih uvjerenja i svog osobnog odnosa spram svoga Boga učinila javnu manifestaciju, možda čak spektakularnu, kao što su spektakularni i njeni uspjesi. Javne manifestacije izazivaju javne reakcije, koje mogu biti i pozitivne i negativne.
Znači li da su svi ti komentari dozvoljeni?
Ne. Legitimni su samo potpisani, pristojni i argumentirani, bili pozitivni ili negativni, pa i ako su satirični. Nisu legitimni, pa ni legalni, komentari bazirani na govoru mržnje, uvredama itd., osobito ako su kukavički zaklonjeni anonimnošću - ali tu gospođa Vlašić nije ni među 10.000 najčešćih žrtava u Hrvatskoj, za razliku od nekih kolumnista na koje ciljaju 53 sportaša. Medijska privreda na tome zarađuje, Sabor to tolerira, sudstvo to ignorira, iako je posrijedi već profesionalna i nacionalna a ne samo individualna sramota.