Kao predsjednik Vlade nikome, pa ni članovima Vlade neću dopustiti korištenje represivnog aparata u političke svrhe, posebno u predizborno vrijeme, rezolutno je ovih dana u povodu slučaja Agrokor najavio premijer Andrej Plenković. Kvaka je u tome što njegova načelno ispravna izjava implicira dva problema, jedan gori od drugoga. Prvi je da neki članovi njegove Vlade represivne službe zaista pokušavaju iskoristiti za vlastite političke, pa i izborne potrebe te ih je stoga prisiljen javno pozvati na red. Drugi je problem da njegovu poruku javnost doživljava kao otvaranje kišobrana nad vlasnicima Agrokora, prije svega Ivicom Todorićem, nad čijom se glavom gomilaju indicije da se u poslovanju služio problematičnim, možda i protuzakonitim sredstvima.
Čini se da uključenost represivnog aparata u politiku nikad nije bila veća. Policija i DORH snažno se involviraju u kampanju za lokalne izbore. Zapravo je riječ o dosad još neviđenoj, potpuno otvorenoj upotrebi istražnih službi. U desetljeću Franje Tuđmana represivni su organi nerijetko služili kao produžena ruka politike, ali to nije bilo ovako javno. Njihova se instrumentalizacija događala ispod stola, poskrivećki. Sada se jasno i glasno zvecka hapšenjima. S političkih se govornica objavljuju liste mogućih abonenata pritvora u Remetincu. Javno se licitira imenima kandidata za robiju. Umjesto dosadašnje mantre o institucijama koje neka rade svoj posao, često alibi sredstvu da se ništa ne uradi, dio političara danas se ponaša kao da su upravo oni multipraktik institucije, isljednici, tužitelji i suci, sve u jednom, a represivni aparat tek serviser njihovih odluka.
Otkako je policija pod kontrolom Mosta, taj se dio represivnog aparata sve otvorenije koristi kao instrument jedne političke volje. Božo Petrov kazneno je, navodno kao građanin, prijavio Ivicu Todorića, očito koristeći povjerljive informacije koje su mu kao šefu Sabora bile na dispoziciji. Ministar policije Vlaho Orepić Upravu je Agrokora nazvao lopovskom družbom, najavljujući nove istrage. Mostov Nikola Grmoja ponavlja da u ovom slučaju neće dopustiti praksu: tko je jamio, jamio je... Njihov bombarder Miro Bulj, navodni narodni tribun, prijeti skoro masovnim, pa valjda i neselektivnim kaznenim progonom, u prvom redu protiv guvernera Hrvatske narodne banke. Nikad politika, ni u vrijeme obračuna s Ivom Sanaderom, nije pokazivala toliko spremnosti da ureduje crnim maricama i hapšenjima. Želja za pravdom ili, kako bi rekao premijer, zloupotreba represivnog aparata u političke svrhe?
Od svog ulaska u strukture moći Most se ponaša kao politički ariel. Deterdžent koji će eliminirati svaku trunku političke zmazanosti i blata, nepoštenja i kriminala. Istina, da nije bilo njihova pitbulovskog zagriza, Tomislav Karamarko mogao je i danas vladati HDZ-om. Mostovim inzistiranjem rasplitale su se njegove veze s mađarskim i ruskim interesima. Družba Bože Petrova, saznajemo, isto je tako intenzivno, ali dosad uzaludno tragala za sličnim purgativnim sredstvom kojim bi se očistila hrvatska ljevica. U slučaju Agrokor široko su zapasali. Pohapsili bi vlasnike i Upravu, nacionalizirali im svu privatnu imovinu, posmjenjivali i pozatvarali sve šefove regulatornih institucija i agencija, koji su dopustili stvaranje paralelnog financijskog sustava...
Problem je što u Mostu njeguju revolucionaran pristup. Orkestriraju atmosferu prijekih sudova. Udaraju prečicom. Ni zakone čak ne smatraju obavezujućima. U zemlji koja je ogrezla u korupciju možda se stvari na drugačiji način, bez ho-ruk zahvata, ne mogu pomaknuti. Ali to je vrlo opasna poluga. Koja državu može sunovratiti u potpuno bezakonje i kaos. Kao što prekrajaju pravila kako bi zaposlili svoje kumove, tako Most reinterpretira zakone kako bi zaobilazno postigao svoje političke ciljeve. Prijetnje da će nakrcati Remetinec nisu gonjene samo željom za čistim rukama, nego su prije svega upogonjene izbornim potrebama. Uhićenja su, kako netko reče, njihov politički program, ali i sredstvo kampanje. Logika je da se u ovom trenutku najbolje mogu reklamirati strpaju li nekog iz dosad nedodirljive dinastije Todorić, kao mete masovnog odiuma, iza rešetaka.
Taj se revanšistički populizam dobro prima. Narod je revoltiran i žedan pravde, pa mu političke mjenice bez pokrića danas pokušavaju uvaliti ne samo Mostovi lažni proroci, nego i neki drugi instant-dileri moralne panike. Tako se odjednom i predsjednica države, potpuno zgrožena, kako je rekla, počela skandalizirati nad onima koji žive u dvorcima, a radnike ne plaćaju, pa oni moraju strepiti za svoje živote. Apsolutno nedopustivo i nemoralno - poručuje iz rezidencije na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović, šefica države u kojoj je politička klasa nakrcana malim todorićima, a svi su ostali poput Konzumovih potplaćenih blagajnica, pa rijeke socijalno ojađenih bježe u svijet glavom bez obzira. Pogledaj dom svoj, predsjednice!
Ložačima populističkih lomača i političkim propovjednicima hapšenja najveći vjetar u krila predstavlja prilično raširen dojam da je Plenkovićeva Vlada jako sklona spašavanju Ivice Todorića i njegova osobnog bogatstva. Ako javnost premijerove izjave o nedopuštanju upotrebe represivnog sustava shvati kao stavljanje Gazde i njegova poslovanja pod zaštitu države, onda će Mostovi jurišnici samo jačati. Ako je Plenković htio reći da će stopirati uredovanje policije u predizbornom vremenu, onda je na pogrešnom putu. Na političku stranputicu ukazuje i njegov neobjašnjivo benevolentan odnos prema Agrokorovu aferom potpuno kontaminiranom ministru Zdravku Mariću. Bude li svoj premijerski autoritet zaista uložio da se kazneni aspekt cijelog slučaja zanemari i zaboravi, kako nekim svojim izjavama i potezima signalizira, onda će ulično prizivanje Remetinca kao jedinog pravičnog rješenja samo rasti.
Političkom podjarmljivanju represivnog sustava na ruku idu ne samo Mostovo upravljanje policijom, nego i neke tendencije u djelovanju navodno nezavisnog Državnog odvjetništva. Samo dva recentna primjera kako se to glavni državni odvjetnik, u vlastiti opstanak nesigurni Dinko Cvitan, pokušava preporučiti politici, odnosno aktualnoj HDZ-ovoj vlasti, koja odlučuje o trajanju njegova mandata. Prvi je slučaj Saucha, u kojem je bivši bliski suradnik Zorana Milanovića po svemu sudeći izložen prekomjernom granatiranju. Tomislav Saucha brzinski je pospremljen u pritvor, a da DORH svoj posao, kako se kasnije pokazalo, nije pošteno odradio. Nije mu pomoglo ni to što je privatnom istragom sam otkrio rupe u njihovu postupku. Naravno, nije na šefu SDP-a Davoru Bernardiću da DORH-u drži lekcije i određuje istražne prioritete, ali ne može biti normalno da se u državi koja godinama ne reagira na postojanje paralelnog financijskog sustava, čiji protagonisti, čini se, sjede i u aktualnoj Vladi, nesmiljeno goni isplata nekoliko prekovremenih sati.
Pogotovo ako se slučaj Saucha usporedi sa slučajem Josipe Rimac, HDZ-ove kandidatkinje za gradonačelnicu Knina, koju je Dinko Cvitan oslobodio svake sumnje da se ogriješila o zakon proširenjem svog životnog prostora, ali je zato za njeno zapasavanje dodatne dvije etaže u zgradi u kojoj ima stan od skoro 130 kvadrata optužio jednu službenicu koja je tu transakciju odradila. Josipi Rimac, kako je Jutarnji list već pisao, imovinska korist veća od pola milijuna kuna i nula odgovornosti, njenoj kompanjonki nula osobne koristi i optužnica za zloupotrebu položaja. Nešto je jako trulo u onima koji takvu podjelu uloga aranžiraju. Premijer se na takvu upotrebu represivnog sustava nije ni osvrnuo. Upravo suprotno, gospođa Rimac opet je HDZ-ova uzdanica. U Plenkovićevu izlogu za lokalne izbore više nema kompromitiranog Božidara Kalmete, ali ona se još jako dobro, pače sve čvršće drži. Kraj takvih primjera tamburanje mostovaca o hapšenjima može djelovati kao dobrodošlo obećanje pravde. To je opasnost koje bi šef HDZ-a morao biti svjestan. Zamka koju sam sebi namješta.