Već punih dvije godine, od terorističkog napada na redakciju francuskog satiričkog časopisa Charlie Hebdo, nakon svakog terorističkog napada bilo gdje u Europi među prvim reakcijama su one o potrebi ukidanja Schengena, zone slobode kretanja unutar EU bez kontrola na unutarnjim granicama između država članica. Prije dvije godine su se pojavili takvi zahtjevi jer je taj napad imao "snažnu vezu s Bruxellesom". Zatim su takvi zahtjevi postali još glasniji nakon drugih, još većih terorističkih napada u Parisu, organiziranih i počinjenih od strane osoba iz Bruxellesa. Kada su nakon toga u vlaku koji je putovao iz Amsterdama preko Bruxellesa za Pariz dvoje američkih vojnika, u tom trenutku izvan službe na privatnom proputovanju, savladali i razoružali terorista koji je planirao počiniti pokolj, pozivi za preispitivanje Schengena počeli su dolaziti čak i od onih kojima to nikad nije bilo ni u primisli. Sada kada je u Italiji ubijen osumnjičeni za teroristički napad u Berlinu, ti pozivi za suspenziju, ili konačno ukidanje Schengena, mnogima se čini kao logična reakcija.
Tako je ono što se smatra najvećim dostignućem u procesu europskih integracija, sloboda kretanja bez zadržavanja na granicama, postalo dežurni krivac za sve zlo, od terorizma do prelaska izbjeglica iz jedne u drugu državu. Mnogi ovakve napade povezuju s lakoćom kojom i teroristi mogu slobodno putovati. Mogu počiniti napad u Parisu i vratiti se za tri sata i skrivati mjesecima u Bruxellesu. Mogu počiniti pokolj u Berlinu i putovati preko Francuske u Italiju, i kada se radi o najtraženijoj osobi na svijetu. Mogu kupiti oružje u Belgiji i ukrcati se na vlak za Paris. Mogu prebacivati neometano novac, kemikalije, eksploziv, oružje, municiju, kompjutore i propagandni materijal iz naselja Molenbeek u Bruxellesu do Haaga ili Roterdama u Nizozemskoj.
Postalo je sve teže braniti Schengen i nije više tajna da je u pitanje došlo održavanje tog sustava. Političari djeluju i na osnovi dojma javnosti, a javnost u Europi je sve više sklona prihvatiti i uvođenje graničnih kontrola ako je to cijena veće sigurnosti. Međutim, treba priznati da i političari, suočeni s kritikama za nedjelovanje, ili slabo djelovanje u sprječavanju terorizma, često kritiziraju postojanje Schengena u nedostatku drugih argumenata. Istina je da teroristi koriste slobodu kretanja i da im to olakšava djelovanje. Ali zar nije istina da oni koriste i internet, i Facebook i Twitter. To im olakšava djelovanje isto, od indoktrinacije, regrutacije i radikalizacije do izrade eksploziva za napade. Širi je popis onoga što je današnjem svijetu poslužilo kao revolucionarno otkriće, što je promijenilo naše živote, a što koriste i teroristi.
Svakako legitimno je i razmišljanje da i teroristi koriste slobodu kretanja kako bi lakše izvršili takve napade. Ali je i s druge strane racionalan argument da se kontrolom granica ne bi mogao spriječiti takav napad jer bi oni našli drugi način prelaska granice. Ako kažemo da se neće dopustiti teroristima da promjene naš svakodnevni život, a u isto vrijeme se vrati režim kontrola granica, onda se to može shvatiti i kao priznanje da su ovakvi napadi već promijenili naš svakodnevni život. A ukidanjem Schengena bi se život Europljanima dramatično promijenio. Unutar te zone se godišnje odvija oko 1,25 milijardi prelazaka bez zaustavljanja na granici. Štete od potpune suspenzije Schengena procijenjene su na između 110 do 230 milijardi eura u roku od deset godina, što je više od godišnjeg proračuna Europske unije.
Na stotine tisuća ljudi putuje na posao dnevno iz jedne državu u drugu, iz Francuske, Belgije i Njemačke u Luxembourg, iz Francuske i Švicarsku, iz Njemačke i Slovačke u Austriju. To ne bi bilo moguće da uvijek moraju pokazati dokumente na graničnim prijelazima. Na takvim granicama stvaraju se kolone čak i kada se uspori na 60 kilometara na sat vožnja, a što bi tek bilo da se svi moraju zaustaviti kako bi ih policija pregledala. Naravno da su ljudski životi najvažniji, pa i važniji od ekonomskih interesa. Ali i vraćanje takvih kontrola ne bi jamčilo da ih teroristi neće zaobići. Uostalom, sve je više terorista koji živi u državama u kojima počine terorističke napade. Zar bi trebalo onda i usred Bruxellesa, zbog sigurnosnih razloga, postaviti policijske kontrole na mostu iznad kanala koji dijeli centar grada od općine Molenbeek, ili između federalnih država u Njemačkoj ili između pariških predgrađa.
Zato je i Europska komisija u pravu kada se zalaže za očuvanja Schengena po svaku cijenu, a da se protiv terorizma borimo boljom primjenom postojećih pravila i zakonskim promjenama koje su nužne za to. Jer ne možete kriviti Schengen ako traženi terorist u jednoj državi nije na listi sigurnosnih službi druge države Europske unije. Ne može se uspješno boriti protiv terorizma ako obavještajne službe ne surađuju više i ne razmjenjuju brže podatke. U slučaju Belgije zakazala je čak i suradnja sigurnosnih službi i unutar države, a kamoli ona s drugim državama. Korištenjem Schengena kao izgovor za brojne sigurnosne propuste širom Europe je samo prihvaćanje argumentacije krajnje anti EU desnice koja svaki napad, svaki izbjeglički val, pokušava iskoristiti u svoju korist nudeći jednostavna rješenja poput hitnog ukidanja Schengena.