Ne znate vi kako je mojoj majci. Ostala je bez sina! - ispalio je jednom zgodom frend usred ručka. Do tada je sve bilo obično, restoran, prijatelji na obiteljskom ručku, svakodnevne teme među koje se podvuklo i roditeljstvo. Nakon što je rekao da je izgubio brata, svi smo se uozbiljili, pomislili kako je to razlog zašto kod njega nismo nailazili na previše emocija, smatrali ga emotivno hendikepiranim. Ali, prijatelji se uzimaju sa svim manama, a sada smo saznali da je ostao bez brata. To jest tragedija, to jest najveća bol svakom roditelju i to je ona situacija kada i nevjernici s pravom psuju Boga što nije pravedan.
- Kada, kako - pitao sam, a on je ozbiljno rekao - u trudnoći. A da prestanemo dramiti oko onih koji, ali stvarno, samo nisu imali sreće i ne oplakujemo nekoga tko se nije rodio dok istodobno imamo naše klince koji trče oko stolova i igraju se, i sve je u redu, i ako baš želimo, možemo brinuti zbog njih? - pitao sam provocirajući. Mislim da sam se čak počeo smijati. Jednostavno, nemam senzibilitet za neko ludo i dugotrajno oplakivanje smrti kojoj nije ni prethodio život. Da, to jest trauma, ali ju treba preživjeti. Frendica je prošla kroz gadnu patnju, izgubila je plod u sedmom mjesecu. Svima je bilo žao, svi koji smo znali koliko se veselila postati majkom, suosjećali smo s onime kroz što je prolazila, znajući da joj je grozno i da ne postoje riječi utjehe.
- Draga, jedino što nam ostaje su suze i znoj! Pokušat ćemo opet, i stalno, dok ne uspijemo - rekao je pak treći frend supruzi kad ju je posjetio u bolnici gdje je ležala nakon, isto tako, gubitka ploda u visokoj trudnoći. Rekao joj je to smijući se, on se uvijek smije. I to je dobar pristup.
Svi spomenuti danas imaju djecu. Sretni su. Vesele se životu sa svim banalnostima, velikim i malim srećama, ozbiljnim tugama koje donosi život. Svi koji su izgubili priliku biti roditeljima, onda kada im se ukazala pa nestala, znaju koliko je to bolno. Nitko se s time ne šali. Osim onih koji bi da život prođe u kajanju, patnji, isprikama i tuzi. Jer nema groznijeg pitanja nego onog - jesam li ja kriva? Jesam li ja kriv? Možda moja genetika ne dopušta da budem roditelj?
Vjerska udruga Betlehem, službeno udruga za dostojanstvo ljudskog života i obranu nerođenog djeteta, pokrenula je incijativu za uređivanje grobnih mjesta za pobačenu djecu u Varaždinu te gradnju spomenika kako bi žene koje naprave pobačaj i poslije osjete grižnju savjesti imale gdje dolaziti i moliti se, rekao je Vjeran Grabant, predsjednik udruge u Varaždinu. Nevjerojatno, ali sama ideja o odjeljivanju grobnog mjesta, groblja, za pokapanja ploda je uspjela u nekoliko gradova u Hrvatskoj, Zagrebu, Sisku, Karlovcu i Vinkovcima.
Grobno mjesto bi bilo označeno natpisom "Najmanji među nama". Superpatetično, tako se ta ideja zove u stvarnom životu. Trebali su ga označiti s "Najveći među nama", jer ako je itko najveći, onda je to onaj najmanji koji se usudio, koji je pokušao dohvatiti život i nije mu uspjelo. Tako bih ja tretirao, apsolutno poštujući one kojima je malo trebalo da se rode.
Udruga namjerava nagovoriti bolnicu u Varaždinu da čuva tijela mrtvorođene djece kako bi se dva puta godišnje pokapali na posebnom dijelu groblja. - Rado bismo surađivali s bolnicom koja bi čuvala posmrtne ostatke djece sve dok ih ne preuzmemo. Pokopi bi se održavali jedanput ili dvaput godišnje jer ne vjerujem da bi uprava Parkova pristala svako malo otvarati grob - obznanio je ideju Vjeran Grabant.
To valjda znači točno to kako je opisao. Trudna žena izgubi plod, iz raznih prirodnih razloga. Onda bolnica čuva malo tijelo kako bi u slijedećoj rundi sprovoda i to tijelo bilo odvezeno na groblje i pokopano u grobno mjesto koje je osigurala Udruga. Umjesto da sve ostave obitelji. Udruga sudjeluje u ovakvom sprovodu jer je to jednom ili dva puta godišnje, pa, dakle, netko iz Udruge dođe i bude blizu ljudi kojima nije uspjelo tom prilikom postati roditeljima. Možda im se približe i izraze sućut, malo se kao brinu o njima. U stvari ih dodatno uzdrmaju, podcrtaju im da ideja o tome da će im se kuća napuniti veselim vrištanjem djece nije za njih, barem ne u ovom trenutku. Pokažu im da je pokapanje mrtvorođene bebe u grobno mjesto koje im je Udruga namijenila nešto kao pribavljanje kuma za smrt, nekoga tko postoji da bi ih održavao nesretnima. Jer bi ih, u svakom drugom slučaju, pokušao navesti da teški događaj prebrode kao dio života i da izbjegnu slavljenje smrti. A grobno mjesto s natpisom "Najmanji među nama" ne izgleda nikako drukčije nego odavanje počasti smrti. No, najgore, Udruga bi postavila spomenik na kojem bi "žene koje naprave pobačaj i poslije osjete grižnju savjesti", imale mjesto gdje će se dolaziti pomoliti. Divno. Jer možda postoji ijedna koja je morala napraviti pobačaj, a da se nije osjećala puno jadnije od grižnje savjesti? Ili neka koja nije imala grižnju savjesti dok je donosila odluku? Zar stvarno misle da je riječ o izboru teškom kao šoping? I onda očekuju da će bilo koja žena, čak i najveća vjernica, doći pred spomenik definiran kao mjesto krivih odluka? To se zove označavanje, to rade.