Silno su razočaranje ovoga ljeta svojim fanovima priuštile nogometne zvijezde Luka Modrić i Dejan Lovren. I to ne zbog igre na terenu, već zbog "igre" u osječkoj sudnici, u procesu braći Mamić. Dok su pred Uskokom u sobi za svjedoke prilično jasno i konzistentno opisali kako su se dijelili milijuni od njihovih transfera u Tottenham i Lyon, u osječkoj su sudnici "zapjevali neku drugu pjesmu". Nikada dosad šira javnost nije bila tako zgranuta držanjem svjedoka na sudu.
Jesu li nogometaši prvi koji su se ogriješili o upozorenje da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo?
Modrić i Lovren samo kroče dobro utabanim i široko toleriranim putem lažnog svjedočenja pred sudovima. A lažne iskaze pred sudom nisu davali samo dečki iz krim-miljea, već i "ugledni gospodarstvenici", "ratni junaci", ali mnoge prosijede glave iz visoke politike, dakle oni koje se običava nazivati "stupovima društva".
U kojim sve procesima smo se nagledali nevjerodostojnih svjedoka?
Deseci svjedoka koji su patili od smušenosti i amnezije prodefilirali su kroz zagrebačku sudnicu u procesima Ivi Sanaderu. Pošast smušenosti i gubitka pamćenja, međutim, najčešće pogađa svjedoke u suđenjima za ratne zločine. Sjetimo se samo suđenja za ratni zločin u Gruborima. Prekaljeni ratnici, policijski specijalci, svjedočili su da su čuli tek daleke pucnjeve, da su bili u šumici… Ili suđenja Branimiru Glavašu kad je tadašnji potpredsjednik Sabora, Vladimir Šeks, svjedočio da su srpske civile u Osijeku ubijali preodjeveni pripadnici pete kolone. Ili kad je nekadašni gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić na istom suđenju hladno izjavio da ne može potvrditi ono što je o Glavašu napisao u svojoj knjizi. Ili kad je sveučilišni profesor prava, potpredsjednik ratne Vlade Milan Ramljak svjedočio da nije znao za Glavaševe osječke ratne rabote, premda stenogram iz Tuđmanova ureda govore suprotno. Zašto, dakle, dobro plaćenim nogometašima predbacivati ono što nekažnjeno prakticiraju reprezentativci hrvatskog društva i politike?