Sunčani dan, utorak ujutro. Utorak mi je najdraži dan u tjednu. Nemam neki poseban razlog, ali mi se čini da nakon što provedem ponedjeljak slušajući druge koliko ga mrze, zavolim utorak jer se uspijem malo opustiti. Ovaj utorak bio je poprilično katastrofalan, u biti bio je toliko loš da sam se smijala cijeli dan svojoj sudbini tog dana. Čim sam se ustala, shvatila sam koliko mi je neuredna soba. Vratila sam se s putovanja na kojem sam bila 12 dana i ovo mi je bio treći dan da se budim s temperaturom i jet lagom. Da, razboljela sam se na tropskom otoku... Činjenica da sam se uz to probudila u užasnom neredu je samo bio šlag na kraju. Inače sam jako neuredna pa i nije neki šok. Jutro sam provela kao i inače. Probudila sam se, napravila kavu i sjela za svoj kompjutor. Pošto ne provodim puno vremena u Zagrebu, bit ću iskrena, zaboravim na račune za internet nekad, okej... često zaboravim na račune. I eto, to jutro je došlo na naplatu. Nije bilo interneta, što je značilo da sam se morala dići i izaći van riješiti taj problem. Sunce je sijalo, vrijeme je predivno, čak 23 stupnja. Odjednom se desilo proljeće, nisam ni primijetila. Sjedila sam tako u kafiću kod Hrvatskog narodnog kazališta, uživala sam u predivnom danu.
Mislila sam, nema interneta jer mi je sudbina da budem na suncu danas. Na laptopu sam odgovarala na mailove dok mi nije stigao jedan poprilično šokirajući email. Moj klijent mi je napisao da ne može pristupiti mojem blogu jer je “blokiran”. Kako blokiran, pomislila sam. Utipkala sam brzo iamella.com da vidim što se dešava, i zaista, cijela stranica je blokirana. Pomislila sam prvo da sam još neki račun zaboravila platiti, tipa upravo taj za hosting, ali kada sam se uključila u razgovor s korisničkom službom, saznala sam da mi je blog “hakiran”. Stavljam hakiran u navodnike jer zaista ne bi nikome bilo teško to učiniti, budimo realni, vodim blog, a ne banku. Prvo mi je pao mrak na oči, znate onaj osjećaj kada vam se ruke počnu tresti i malo vam pozli? E upravo tako. Svašta sam pomislila. Ipak se na tom blog nalazi dvije godine mojeg života, puno sam i vremena i truda uložila u njega, činjenica da mi je netko ušao bez pitanja je kao da sam u dnevnom boravku pronašla nepoznate osobe kako gledaju telku.
Kad me šok prošao, sjetila sam se da imam backup. Točnije, trenutno sam u procesu izrade novog dizajna pa mi je dizajner nedavno za sve napravio backup, što me na trenutak smirilo. Kad sam se malo smirila, počela sam razmišljati o tom djelu. Netko nepoznat odlučio je izbrisati mi sve što sam radila zadnje dvije godine. Netko je zaista potrošio vrijeme da to učini. Koji je razlog? Dosada? Kakve koristi ima netko od činjenice da mi izbriše rad s interneta. Ja da imam moć da radim takve stvari, potrošila bih je na puno plemenitije stvari. Na primjer, tražila bih pedofile, kao onaj dečko iz Slavonije, zatvarala bih profile zlostavljačima životinja, zaustavila bih cyber bullying, radila bih nešto korisno, da imam takvo znanje i mogućnosti. Ipak, naivno je od mene da ikada pomislim da će svi biti takvi. Postoje ljudi na ovome svijetu koji nisu ni meni simpatični, i koliko god bi im se mogla osvetiti ili im nauditi, jednostavno nemam energije. Nisam tip koji tako funkcionira. Ignoriram one koji mi se ne sviđaju i preusmjeravam energiju na stvari koje volim. Ali ovo nije kolumna o tome kako je netko odlučio mene hakirati, već o tome koliko ljudi imaju znanja i mogućnosti da promijene ovaj svijet na bolje, a uvijek usmjeravaju energiju na krive stvari. Imamo mogućnost naučiti stvari bolje od ostalih, možemo biti najbolji u nečemu što nam se sviđa, ipak ljudi odluče upotrijebiti svoju moć sebično ili pak agresivno. Čak i oni koji nemaju nikakve moći odluče potrošiti vrijeme čineći loše stvari.
Toliko je ljudi na svijetu koji zajedničkim snagama mogu promijeniti sve nabolje, i ipak se uvijek pitaju - što ja imam od toga. Životne situacije navode nas da se prvo uvijek pobrinemo za sebe i za svoj opstanak. Tako i političari uvijek prvo gledaju koliko para mogu spremiti u džep, prije nego što naprave nekakvu promjenu. Mi se žalimo da su ovakvi i onakvi, a mi smo najviše krivi. Mi koji imamo moć da ih maknemo s trona, ali ih iz godine u godinu stavljamo na tron. Pa i imaju pravo krasti ako mogu... nije da se trudimo to promijeniti. Ljudi ogladne kao vukovi kada im se prezentira mogućnost da ih se zadovolji na načine o kojima su samo sanjali. Svi krenu s malo, misleći da će im biti dosta, i onda još malo i još malo dok ne postane normalno i zaborave tko su uopće bili na početku.
Ono malo dijete koje je htjelo činiti dobro. Iskreno sumnjam da dobrota pobjeđuje zlo. Danas je najbitnije da se nekoga uvrijedi, pusti, osramoti. Gledamo televiziju i čekamo idućeg patnika samo da možemo reći, meni je bolje nego njemu. Možeš pomoći najboljem prijatelju, možeš mu sve dati, ali u današnje vrijeme ako očekuješ nešto natrag, lud si. Uvijek kažu da se prijateljima ne posuđuje novac jer ako ne vrate novac, posvađat ćete se i nećete više biti prijatelji. Koja glupost, koja jako istinita glupost. Malo je onih koji bi prešli preko toga u svijetu gdje novac vlada svime. I naravno da bi se prijateljstva raspala jer ni to više nije sveto. Ne znam ima li ikoga danas koga mogu nazvati iskrenim prijateljem.