KLASA OPTIMIST

Valjda postoji razlog zašto se nitko prije nije sjetio da postavi križni put pod morem

Božidar Vukičević / CROPIX

Svakoga dana neki Hrvat nađe Isusa, a Isus pomisli: “Do vraga, kako me samo uvijek nađu. Moram se početi bolje skrivati.” Zbog Hrvata Isus ima tajni broj, nema ga u telefonskom imeniku. Isus ima i posebno ime za Hrvate, on ih zove pacijenti. Poželi ih katkad tužiti zbog uznemiravanja, tražiti za Hrvate sudsku zabranu približavanja. Isus se, izlazeći iz kuće, uplašeno osvrće i bježi od Hrvata kao dužnici od vjerovnika ili filmske zvijezde od nasrtljivih fotoreportera. Ošiša se kratko, obrije bradu i brkove, stavi tamne naočale i šiltericu, ali sve mu je džaba, opet ga neki Hrvat zaskoči.

“Isuse! Ej, Isuse, stani trebam te nešto!” viče za njim katolička aktivistkinja Željka Markić, koja ga je valjda vrebala kada će izaći iz zgrade.

“Ne mogu sad, žurim!” dobaci joj Isus ubrzavajući korak.

“Ma, stani, ovo moraš čuti, važno je”, nastavlja ustrajno Markić, grabeći kratkim nogama za Isusom. “Našla sam još dvije lezbijke.”

“Joj, opet ti s tim”, uzdahne Isus.

“Pa kad je grozno. Njih dvije se skinu gole”, šapće katolička aktivistkinja jarosno, “i onda se diraju, i ljube, i ližu, jedna drugu, njam-njam-njam-njam...”

“Dobro, Željka, znam što su lezbijke”, prekine je Isus nervozno. “U čemu je problem?”

“Eh, tebi nikad ništa nije problem”, naljuti se Željka.

“Oprosti, moram se javiti”, reče Isus vadeći telefon iz džepa.

“Ali, nije ti zvonio”, primjeti katolička aktivistkinja sumnjičavo.

“Bio je na vibraciji... Halo, tu sam!” vikne Isus u isključen uređaj sada gotovo trčeći.

Iz dana u dan sve ga više zapanjuje kako Hrvati shvaćaju kršćanstvo, što je njima put, istina i život, kako su razumjeli oprost i milosrđe, žrtvovanje za bližnje, dijeljenje siromašnima, okretanje drugog obraza, kamenom umjesto kruhom, što od cijelog njegova učenja pacijenti Hrvati smatraju važnim i kakvom su samo tajanstvenom logikom došli do toga? Evo, na primjer, križni put pod morem. Čitav tjedan Isus Krist gleda grupu od pedesetak betonskih kipova u prirodnoj veličini, koji prikazuju njegovo suđenje pred Poncijem Pilatom, posrtanje na putu do Golgote i mučeničku smrt na križu, a koji se spuštaju na dubinu od desetak metara, na pjeskovito morsko dno u uvali Jelinak tri nautičke milje udaljene od Trogira, i koliko god se trudio, ne ide mu u glavu - zaboga, zašto? Šta bi ikome na svijetu mogla značiti inscenacija drevne jeruzalemske zgode u hrvatskom podmorju?

Nikad se nitko, kažu Hrvati, prije nije toga sjetio, ali kakav je to uopće argument da si u nečemu prvi, mršti se Isus? Pa valjda ima nekog razloga zašto to nitko drugi ne radi? Trebali biste se možda zamisliti ako samo vi nosite čarape na sandale i cijedite majonezu na pizzu, možda je nešto krivo ako ste u nečemu jedini? Ono što se vama čini originalno, hrabro i pionirski možda je naprosto glupo i sramotno? Nikad nitko prije Adolfa Hitlera nije ubio šest milijuna Židova, pa opet, epizoda baš i nije za pohvalu.

Ovo u trogirskom podmorju bilo je zbilja jedinstveno idiotski. Pod visokim pokroviteljstvom državnog parlamenta krenulo se u pokrštavanje mora, da ni gire, škarpine, špari i ugori, pedoče, brbavice, kunjke, hobotnice, sipe, lignje, jastozi, škampi i druga posna spiza ne ostanu bez Isusa. Ovaj veliki i lijepi podvig prisutnošću je uveličao potpredsjednik Sabora Milijan Brkić osobno, upicanjen kako je i red, u svojem najboljem ronilačkom odijelu i misnim perajama, a koncelebrirano misno slavlje na morskom je dnu vodio miljenik najmlađih, velečasni Spužva Bob Skockani.

Spužva Bob je podigao hostiju i ozbiljno kazao: “Blu blu blu”, što će reći: “Tajna vjere”, a Milijan Brkić na to mu je kroz disalicu, pognute glave pobožno odgovorio: “Blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu”, to jest: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.”

“Blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu blu”, dodao je zatim Spužva Bob, iliti: “Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, tebi Bogu, Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova”, a Milijan Brkić ozbiljno je zaključio: “Blu”. Amen.

Može li se zaista strašnije od ovoga promašiti bit vjere? Isus se na trenutak gotovo sažali kako balkanski pogani, premda imaju sasvim dobar prijevod Biblije, baš ništa od gradiva nisu usvojili. Ne bi oni ni hranili gladne, ni pojili žedne, ni tješili nesretne, ni njegovali bolesne, ne smeta im da mnogi nemaju posao ni zdravstveno osiguranje, a lako bi mogi i bez stana ostati, da su tisuće zemljaka obeshrabrene, izgubljene i zgađene, osjećaju se napušteno i izdano. Ništa od toga ne uzrujava hrvatske kršćane. Pogledate li bolje, njih generalno zanimaju samo dvije stvari: pod jedan, seks i, pod dva, beton.

S oltara ili raspomamljeno vrište protiv pedera i lezbijki i spolnog odgoja mališana ili gledaju kako bi negdje uništili park, posjekli stabla i iščupali ljuljačke da zašaluju nekakvu čudovišno veliku crkvu. Miješalice za beton došle su im kao najmoćnije oružje pokrštavanja, a kako su već okupirali čitavo hrvatsko kopno, počinje im ponestajati prostora na suhome, sad su krenuli i morsko dno betonirati. Spuštaju Isusa, Mariju, Pilata i ostatak društva po uvalama kao kolpo morto za vezivanje brodova, i tko zna što će im još pasti na pamet, prije nego ih glas s neba jednom ne upozori: “Glupani, prestanite to raditi. Potražite pomoć. Vama ne treba Isus. Vama treba psihijatar.”

ELIPSO

Izdvajamo