Ledo je u petak izvijestio da je krajem prošle godine izdao jamstva u korist Agrokora u iznosu od 18,9 milijardi kuna. Iznos je ogroman, ali ne i iznenađujući, jer već znamo da je ukupan do danas procijenjeni dug koncerna 40,4 milijardi kuna i da bi nakon konačnog izračuna mogao biti puno veći. Ledo koji je samo jedna od Agrokorovih poslovno zdravih kompanija u toj križaljci jamstava sigurno nije jedini. Iznenađujući je, međutim, proces donošenja odluka, zbog kojega se nameću barem tri ključna pitanja koja traže brze i izravne odgovore.
Prvo - zašto je predsjednik Ledove Uprave pristao potpisati jamstva?
Možemo pretpostaviti da je potpisao jer je to od njega zatražila Agrokorova Uprava, čiji je predsjednik ujedno bio predsjednik Ledova Nadzornog odbora. To, međutim, predsjednika Ledove Uprave ne oslobađa od odgovornosti, poslovne, moralne, ali i zakonske, što je kompaniju kojom upravlja gurnuo u rupu iz koje je nemoguće izaći. Strah od najvećeg pojedinačnog vlasnika nije ni pravna ni poslovna kategorija.
Ledo grupa koja posluje u sastavu koncerna Agrokor prošle je godine ostvarila neto dobit od 287,2 milijuna kuna, što je 7,65 posto više nego godinu dana ranije. Da iz svojeg poslovanja pokrije Agrokorov dug za koji je jamčio, Ledu bi trebalo otprilike 68 godina stabilne dobiti, poput one iz 2016. godine, i to bez uračunatih kamata. Pritom je predsjednik Ledove Uprave, kao i svi članovi uprava u kompanijama koje rade u sklopu koncerna i među kojima će se sigurno otkriti još takvih "šokantnih" jamstava, krajem prošle godine već morao biti barem približno upućen u opasnost od skorog kraha krovne kompanije. Ako to nisu znali, ili ako odluke nisu mogli donositi samostalno, što također nije nemoguće, to vodeće menadžere Agrokorovih kompanija ne oslobađa od odgovornosti za štetu koja je nanesena opasnim upravljanjem korporativnim financijama u razdoblju dok su oni potpisivali odluke.
Pitanje koje iz toga proizlazi - tko je odobrio takvo jamstvo kompaniji?
Najjednostavniji odgovor je - Uprava koncerna, koja ga je i zatražila. Agrokor međutim u Ledu, prema podacima Zagrebačke burze, drži 48-postotni udio. Ostatak je na skrbničkim računima banaka i značajnim dijelom je u vlasništvu domaćih mirovinskih fondova. Jesu li upravitelji tih fondova znali za ulazak Leda u samoubilačku transakciju? Ako jesu, a teško je vjerovati da nisu, jer fondovi imaju svoje predstavnike i u dioničarskoj skupštini i u Nadzornom odboru kompanije, zašto su zadržali Ledo u svojim portfeljima?
Trgovanje Ledovim dionicama na burzi zaleđeno je tek 27. travnja, kada je Hanfa zaključila da ne može vjerovati financijskim izvješćima, nekoliko dana nakon što je vrijednost kompanije pala na povijesni minimum. Bilo je više nego dovoljno vremena za izlazak. Ledo je ovu godinu započeo na vrijednosti od 11.000 kuna po dionici, do 27. travnja, kad je Hanfa obustavila trgovanje, cijena dionice pala je na 3450 kuna. Gubitak je ogroman.
Treće pitanje - kakav je to vjerovnik koji na osnovu takvog, neodrživog jamstva odluči uliti svoj novac i novac svojih klijenata u koncern koji već godinama ima problem s likvidnošću? Dobavljači su, pogotovo oni veliki, zbog Konzumova lavljeg udjela na tržištu svjesno ulazili u rizik poslovanja s Agrokorom koji im je doduše plaćao najsporije, ali i dalje najbolje. S kakvom su se računicom u posao prepoznatljivo visokog rizika upuštale velike financijske institucije?
Teško je vjerovati da bi veliki bankari ulazili u takve visokorizične transakcije bez detaljnog uvida u financijsko stanje budućeg dužnika i bez projekcija poslovne budućnosti kompanije koju kreditiraju. Sberbank i VTB, dvije velike ruske banke u vlasništvu ruske države, sigurno se ne upuštaju u takve poslove olako, kao ni velike bankarske grupacije UniCredit i Intesa, vlasnice dviju najvećih domaćih banaka, Zagrebačke banke i PBZ-a. Agrokor je, kao najveći, odavno poslovao samo s najvećima.
Štoviše, kada je Hrvatska narodna banka, kao čuvar bankarskog sustava u državi, zbog njihove prevelike izloženosti Agrokoru zabranila domaćim bankama daljnje kreditiranje koncerna, a to je napravila davno, koncern je bez problema (ali s višom kamatom) pronalazio novac izvan Hrvatske, često u velikim bankama čije su kćeri čvrsto pozicionirane na hrvatskom tržištu, pa zato i dobro upoznate s rizicima poslovanja s pojedinim domaćim kompanijama. Mirisale su dobru zaradu i velik utjecaj na tržištu.
Sve to tim premijera Andreja Plenkovića, zajedno s Vladinim povjerenikom u Agrokoru Antom Ramljakom, treba imati na umu kad ovaj tjedan, možda već danas, počne teška runda pregovora sa Sberbankom i drugim velikim vjerovnicima.
Vlada je preuzela kontrolu nad posrnulim koncernom kako bi od jednokratnog udara koji bi izazvao bankrot najveće kompanije u državi zaštitila šezdesetak tisuća zaposlenih i široki krug Agrokorovih poslovnih suradnika. Ona tim potezom nije preuzela odgovornost za pogrešne poteze vlasnika i bivše uprave koncerna. Ona to ne treba, ne može i ne smije napraviti i zato što Agrokorov poznati dug danas već prelazi 40 milijardi kuna, što je gotovo trećina godišnjeg proračuna države.
I Agrokor i bankari svjesno su ulazili u rizike, svaki sa svojom računicom. Vlada im može pomoći tako da krah njihova dogovora učini mekšim. U svojoj odgovornosti Vlada se ne može izjednačiti sa sudionicima koji su u stvaranju najvećeg hrvatskog bankrota sudjelovali prije njezine intervencije. Za to nema mandat.