Europska komisija objavila je još jedan godišnji izvještaj o Bugarskoj i Rumunjskoj u okviru tzv. Mehanizama nadzora i suradnje. To je pomalo uljepšan naziv za mehanizme kojima je EU zadržala nadzor nad ovim zemljama članicama na području pravosuđa, borbe protiv korupcije, a u slučaju Bugarske i borbe protiv organiziranog kriminala.
Uvođenje ovih mehanizama bila je cijena koju su ove dvije države trebale platiti kako bi uopće 2007. godine ušle u EU. One su na to pristale vjerujući da će se brzo riješiti tog tereta. Ali kao što je vidljivo iz najnovijih izvještaja objavljenih jučer, i dalje, nakon više od deset godina, te dvije države nisu ispunile sve kriterije za ukidanje ove vrste monitoringa od strane Europske komisije.
I dalje se za te dvije države koristi fraza koju smo godinama slušali za sve države za koje se radi bilo kakav izvještaj o napretku, a to je “značajan napredak je postignut, ali je ostalo još posla”. Tom je rečenicom jučer i prvi potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans sažeo zadnje izvještaje i za Bugarsku i za Rumunjsku izrazivši nadu da će do kraja mandata ove Komisije one ispuniti uvjete kako bi se Mehanizmi napokon ukinuli.
Ostanak na snazi Mehanizama postao je neugodan ne samo za ove dvije države nego i za cijelu Europsku uniju. Tako će se dogoditi da države koje će čak i predsjedati Europskom unijom (Bugarska u prvoj polovici 2018., a Rumunjska u prvoj polovici 2019. godine) imaju nadzor nad ispunjavanjem osnovnih načela vladavine prava i borbe protiv korupcije. S druge strane, upravo činjenica da ti mehanizmi postoje dulje od deset godina može poslužiti kao dokaz da nisu dali željene rezultate.
To je i bio razlog zašto je odbačena ideja koja se čula kada je Hrvatska bila blizu završetka pristupnih pregovora da se i za Hrvatsku nakon članstva primijeni takav monitoring. Njemačka i neke druge države tada su inzistirale da Hrvatska mora ući u EU potpuno spremna, bez potrebe za monitoringom nakon članstva, ili neće ući uopće. Zbog toga je Hrvatska dodatno zakasnila u pristupu EU, ali je na kraju ušla bez repova, dakle bez mehanizama kakvi i dalje postoje za Bugarsku i Rumunjsku, iako je ušla šest i pol godina kasnije.
Postojanje Mehanizama nadzora i suradnje za Rumunjsku i Bugarsku neke države članice spominju i kao argument zašto ih se još ne može primiti u Schengen. Iako je Komisija već prije nekoliko godina potvrdila da su ove dvije države ispunile sve uvjete za ulazak u Schengen, odluka o tome nije se mogla usvojiti u Vijeću jer neke države ne žele u članstvo zemlje koje i dalje imaju nedostatke u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala te funkcioniranju pravosuđa. Zbog toga zahtjev predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera da se Bugarsku i Rumunjsku odmah primi u Schengen, a Hrvatsku čim ispuni uvjete neće proći iako Juncker inzistira da se izvješća iz KVM-a i ulazak u Schengen ne mogu povezati.
Gledano iz sadašnje perspektive, sreća je što Hrvatska nema ovakve mehanizme jer se oni vjerojatno ne bi brzo ni ukinuli. Stanje našeg pravosuđa, premali broj pravomoćnih presuda za korupciju na visokoj razini i činjenica da nam međunarodne arbitraže sudske procese nazivaju pristranima, a svjedoke lažnima argumenti su koje bi netko mogao koristiti za konstataciju da se nismo proslavili u nastavku reforme pravosuđa te borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije nakon ulaska u članstvo EU.
Ako već mora zadržati ovakve mehanizme za Bugarsku i Rumunjsku, možda bi za EU najbolje bilo da za sve države članice ima mehanizme nadzora iz područja vladavine prava. Ima i drugih država u kojima se pogoršala situacija. Poljska i Mađarska su na udaru kritika, a jučer je Europski parlament upozorio na neprihvatljivo stanje i na Malti. Današnja EU dokaz je da se vladavina prava ne može smatrati zajamčenom samo zato što je netko u EU. Zato bi trebalo već sada razmisliti o uvođenju mogućnosti objektivnog nadzora svih država članica, uz redovito izvještavanje i mogućnost sankcioniranja onih koji krše načela vladavine prava, ali ne samo kroz ljestvice broja predmeta, sudaca i odvjetnika. Takve ideje su se čule u prošlosti, ali o tome nije bilo suglasnosti među državama članicama upravo zato što su se neke vidjele u skupini na koju bi se to najviše i odnosilo.