LONDON CALLING

ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Nije grijeh to što lažemo drugima, nego je grijeh što lažemo sami sebe

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Često čujem izreku “moraš biti dobar”. Čujem je od roditelja na cesti koji kroz korak objašnjavaju svojoj djeci što to znači. Čujem to i u svojoj glavi kada moram donijeti odluku. Čujem to od ljudi u svojem društvu - “on ti je baš jako dobar”. Što danas znači biti dobar? Sigurna sam da se svi mi smatramo dobrim osobama.

Sinoć sam bezveze upisala u Google “što je dobra osoba” i izašla mi je neka web stranica koja se zove “goodpersontest”. Naravno da sam je isprobala. Prvo je pitanje bilo “Mislite li da ste dobra osoba?” i ja sam kliknula “da”. Mislim, poprilično je jasno tko je loš, a tko je dobar, nekako smatram ili se bar nadam da nisam nikome toliko naškodila da se nazovem lošom, a i da jesam, vjerojatno si ne bih nikada to priznala... U nastavku je bilo pitanje “Jeste li ikada lagali?” Promislila sam u sebi - “naravno da jesam”, mislim, tko nije lagao?  Iduće je pitanje bilo: “Jeste li ikada uzeli nešto što nije vaše?” Morala sam promislit, ali na kraju sam se sjetila da sam u dućanu ukrala žvaku kad sam bila mala. To mi je najranije sjećanje krađe, ali i poslije sam uzela nekome kemijsku ili igračku… Mami sam znala ukrasti novac iz novčanika… Mislim, promisliš o tome i ne čini ti se tako loše. Svakako nije pohvalno, ali sigurno nisam jedina. I već tu shvatim da opravdavam taj loš čin.

Bilo je jasno kao dan da se kviz koji sam rješavala temelji na Deset Božjih zapovijedi. Kad sam završila kviz, poručili su mi da ću ići u pakao. Praktički sam pala na svim pitanjima. Nisam nikada sebe uvjeravala da mi je Bog nešto bitno u životu, niti sam se vodila po Zapovijedima, ali znam da ima mnogo ljudi koji u crkvu idu svaki tjedan, a ipak uredno tih sedam dana prije mise razbiju svih Deset zapovijedi na dnevnoj bazi. Ono što me je šokiralo ipak je to što mi je kviz rekao da ću ići u pakao. Mislim, nisam nikada nikoga ubila, nisam nikome oduzela muža, nisam lagala toliko da nekome uništim život, niti sam pokrala toliko da nekoga ostavim na cesti. Razmišljam sad u ekstremima i pravdam činjenicu da sam umjerena u svojim grijesima. Ako ću ići po Bibliji, sigurno nisam svetac, ali nitko nije. I svećenici lažu, i časne lažu, i muslimani, i budisti, i Židovi i kršćani lažu. I djeca lažu, i odrasli. Svi mi lažemo.  Jer, budimo realni, ljudi mogu oprostiti sve, osim istine. 

Neki sam dan bila sa svojom prijateljicom u Splitu na večeri. Ona je jako posebna osoba. Ja bih rekla da je jako dobra osoba. Mislim, jako je dobra prema meni. Ja govorim da je dobra jer je uvijek tu kada bilo kome zatreba pomoć. Ponudila se tako da mi pomogne ako mi išta bude trebalo, a ja sam je prvo pitala: “Što ti imaš od toga?” Ona je stala i samo odgovorila: “Uopće nije stvar u tome. U životu ti se sve vrati. Sve što daš, vrati ti se na neki drugi način”. Shvatila sam u tom trenu da i ja tako razmišljam u nekim sretnim trenucima, ali putem ponekad zaboraviš kad ti ne cvatu ruže. Kad si stalno u svijetu ljudi koji nešto žele, a ti se cijediš i cijediš, dođe onaj trenutak kad zaboraviš i postaneš kao svi ostali. Ponekad je dobro imati blizu sebe nekoga tko te podsjeti na takve stvari, te sitnice koje možda ne znače ništa, ali ti daju odušak prije spavanja. Naše grižnje savjesti se mijenjaju. Mene grize činjenica kada me netko na cesti pita za novac, a ja nemam ništa kod sebe.

Osjećam se krivom, znam da ta osoba misli da ja lažem, kažem si svaki put da ću otići na bankomat, jer nikad ne koristim gotovinu. Jednostavno ne želim da netko misli da ne želim nešto dati. Kada imam, dam što god mogu i onda se osjećam krivom. Osjećam se krivom što se osjećam dobro jer sam to učinila. Jer je to prevelika rijetkost u današnjem svijetu. Mislim, to je sitnica koja bi se trebala svakodnevno podrazumijevati u ljudskom životu. Najgore je ipak što se onda preispitujemo je li nam taj prosjak lagao, je li on zaista toliko loše. Do toga nam je došla svijest. Ne vjerujemo više nikome i da bismo činili dobro, moramo sve preispitati. Uzimamo si za pravo da mislimo kako smo toliko bitni da nam se drugi trebaju opravdavati! Kažu ljudi da Bog ipak sve prašta. I ljudi svašta praštaju. Jesu li oni koji praštaju bolji od onih koji ne praštaju ništa? Da sam Bog, oprostila bih sve grijehe, osim nezahvalnosti.

Mislim da zbog nezahvalnosti ljudi i počine sve te grijehe. Ne cijenimo ljude oko sebe, njihove živote, ne cijenimo svoje živote. Pohlepni smo i sebični. Kad nemamo posao, nezahvalni smo jer nemamo posao; kad imamo posao, nezahvalni smo jer imamo previše posla, nezahvalni smo na plaćama, a nikad se nismo potrudili to promijeniti. Mislimo da smo najbolji i ne cijenimo one koji su zaslužili da im bude bolje nego nama.

Ne volimo ljude, iako ih nikad nismo upoznali, smetaju nam tuđa mišljenja, smeta nam tuđa odjeća, smeta nam način tuđeg života, smeta nam tuđa kuća... Nama, ljudima, sve samo smeta. Mi smetamo sami sebi. Te sitnice koje nisu “loše”’. Ta mišljenja koja držimo u sebi, ta ljutnja, ta nezahvalnost će nas sve protjerati u pakao. Ne vjerujem da djelima postajemo loše osobe. Misli uvijek dođu prije djela. Uvijek promislimo što ćemo učiniti. Zgriješili smo i prije nego što smo uopće rukama uspjeli misli prevesti u djela. Čovjek je previše nezahvalan i nestrpljiv. I ne, još uvijek ne vjerujem u raj i pakao. Ali ako postoji neko više stanje svijesti nakon smrti, samo mogu reći da ćemo svi imati noćne more. Nitko od nas neće se spasiti. Nije grijeh to što lažemo drugima. Grijeh je što lažemo sami sebi. Nismo dobri i nikada nećemo biti savršeni, ali možda možemo sitnicama promijeniti velike stvari.

Iz drugih medija