USPUTNE ZABILJEŠKE

ZA JUTARNJI PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Kako će supruga požeškog župana dalje? Novca nema, a u Požegi ne može naći odvjetnika koji bi je zastupao pro bono

    AUTOR:
    • Slavenka Drakulić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.10.2017. u 15:09

Pozega, 030717
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenkovic, zupan Pozesko- slavonske zupaniije Alojz Tomasevic i Goran Pauk nakon 2. sastanka Vlade sa zupanima, predstavnicima Udruge gradova, Udruge opcina i predsjednikom saborskog Odbora za lokalnu samoupravu dali su izjave za medije. Na fotografiji: Zupan Pozesko- slavonski Alojz Tomasevic
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX

Alojz Tomašević, arhivska fotografija

Utihnula je opravdana buka oko nasilja požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića nad suprugom Marom. Naravno da uvijek ima važnijih tema od nasilja nad ženama. Uz to, bila je to obična bračna razmirica, rekao je Tomašević, i optužio je suprugu da laže. Što će biti s njegovim položajem i članstvom u HDZ-u - dalje će se odlučivati bez prisustva javnosti. Ali ipak će se iz njihovih odluka saznati koliko stranka i Vlada drže do ovakvih “ispada” svoji ljudi na položaju, dakle koliko ozbiljno shvaća nasilje u obitelji.

Što će međutim biti s Marom Tomašević, to jest žrtvom koja u županovoj verziji i nije žrtva jer su u pitanju tek - bračni problemi? Tko će joj i kako pomoći?

Ovo pitanje je važno jer povezuje Marinu stvarnost, našu stvarnost u kojoj je obiteljsko nasilje privatan problem - s Istanbulskom konvencijom. U diskusijama oko potpisivanja Istanbulske konvencije, već bi i ovaj slučaj trebao biti dovoljan argument. Jer se ova konvencija ne bavi samo mjerama prevencije i zakonskim formulacijama, nego i mjerama koje države moraju usvojiti kako bi olakšale život žrtvama da se izbave iz kruga nasilja. A bez njih svaka takva hrabra žrtva ostat će bez podrške i kakve-takve sigurnosti koje bi joj prihvaćanje konvencije moralo osigurati.

Naime, jedan aspekt cijelog događaja je i reakcija okoline na njezin čin prijavljivanja muža kao obiteljskog nasilnika. Nije riječ o onima koji su u TV-kameru dobacivali sramne primjedbe kao nije to ništa, jer udario ju je samo jednom - te reakcije govore najviše o njima samima. Sjetimo se lica uplakane žene koja pred TV kamerama govori kako su je osudili svi, od vlastite djece do rođaka, prijatelja i susjeda, dakle najuže zajednice. A što joj točno njezina okolina zamjera? To što je osramotila muža jer je njihovu bračnu intimu otkrila javnosti i tako naštetila njegovu ugledu i položaju. Nije dakle on kriv za nasilničko ponašanje (ili ipak jest ali malo, jer njegovo nasilje ne izlazi izvan okvira uobičajenog!), nego je kriva žrtva koja je to iznijela na vidjelo - naopaka je logika ovakvih reakcija neposredne okoline. Ona mora nastaviti živjeti sa svim tim ljudima koji je osuđuju i preziru zbog onoga što je učinila, u malom mjestu u kojem je njezin muž lokalni šerif.

Recimo da je zaista bilo tako, prihvatimo načas da Mara Tomašić laže, da ju je muž samo malo jače odgurnuo a ona je pala i zadobila modrice po licu. Recimo da je njezin motiv za izlazak u javnost bila čista osveta ljubomorne žene koja je eto upravo doznala da čovjek ima ljubavnicu, pa mu je odlučila uništiti karijeru. Pa je on u stanju rastrojenosti i bijesa odnosno, kako se to lijepo kaže “u afektu” izgubio kontrolu nad sobom. Međutim, prije nego povjerujemo županu Tomaševiću, trebali bismo odgovoriti na pitanje koja bi se žena odlučila na iznošenje problema u javnost, svjesna posljedica ponajprije za djecu, a zatim i samu sebe ? Koja bi žena, osim ozbiljno ugrožene, napisala pismo predsjedniku stranke njenog muža, k tome i premijeru - i to još prije šest mjeseci? Osim ako se bračne razmirice tipa padanja niz stepenice nisu ponavljale toliko često da ih je bilo nemoguće izdržati? Pa i po cijenu koju sada plaća. Slučaj je prijavila policiji, iako se zna da je i jedan od njih prebio svoju suprugu - i nikom ništa. Prije bi se reklo da je izašla u javnost jer se radi o bezizlaznoj situaciji i pozivu u pomoć osobe koja nema drugog načina da se spasi.

U poruci premijeru Mara je napisala da “osoba koja je nasilna prema svojoj supruzi ne može vršiti dužnost župana”. Je li se ponadala da će on nešto poduzeti? Istina, šira javnost se zgrozila, premijer je arogantno izjavio da poruka “nije bila prenesena mojoj pozornosti” (?!) i tako sa sebe skinuo odgovornost za nečinjenje. Sada izlazi na ulicu, odlazi u samoposlugu i na posao dok je prate pogledi i šapat neodobravanja poznatih i nepoznatih. Neki od njih sigurno su slutili što se dešava u kući župana, nekima se možda i povjerila. Možda je i njezin liječnik imao u povijesti bolesti podatke o sumnjivim ozljedama. Uvijek netko zna ili sluti stanje stvari, pogotovo kad nasilje traje godinama. Pa ipak, većina se okreće od žrtve. U maloj sredini svatko ovisi o drugome. Nasilnik je ipak na položaju, ne čini se da je uzdrman, dapače, i dalje se ponaša bahato a ima i mogućnosti i snage da se osveti ne samo supruzi, nego i svima koji je podržavaju. A ljude je strah moćnika... Zato teško da ikakvu pomoć može očekivati od lokalne socijalne službe, da o pravnoj i psihološkoj pomoći ne govorimo. Čak i vlastita djeca, koja su i sama morala svjedočiti mučnoj situaciji kod kuće, također su se okrenula protiv nje jer su i ona “osramoćena”.

Mara, kao ni bilo koja druga žrtva obiteljskog nasilja, nije samo žrtva muža nasilnika, nego i sredine - naime svih koji ga štite svojom šutnjom i prešućivanjem. Kako će ta žena dalje živjeti s ovim teretom? Novca nema, a u Požegi ne može naći odvjetnika koji bi je zastupao pro bono. “Ne bojim ga se, može me jedino ubiti!”, njezin je odgovor. Što drugo može reći sama, napuštena od najbližih, izložena volji lokalnih moćnika, nezainteresiranih institucija i ustrašenih ljudi. Njen slučaj je potvrda da kao građani, stranke i društvo u cjelini obiteljsko nasilje ne uzimamo ozbiljno, da se i dalje ponašamo kao da je to privatni a ne društveni problem. Zato je prihvaćanje Istanbulske konvencije naprosto nužda.

ELIPSO

Izdvajamo