Vrlo znakovito, Zlatko Hasanbegović, trenutno prvo grlo radikalne hrvatske desnice, usporedio se s Donaldom Trumpom i javno stao na branik aktualnog američkog predsjednika u trenutku njegova najvećeg moralnog pada i baš onoga dana kad se takoreći cijeli civilizirani svijet od njega distancirao.
Zbog skandaloznog reagiranja na rasističke marševe u Virginiji, praktičnog povlađivanja bjelačkoj supremaciji, Trumpa se danas odriču i njegovi najbliži suradnici, hvale ga - indikativno! - pripadnici Ku Klux Klana, naslovnice američkih medija vrište konsternacijom jer je šef države pokazao simpatije za neonaciste, njegove stavove kritički opserviraju vodeće političke ličnosti svijeta, od prethodnika Obame nadalje, a prvak revizionističke desnice u Hrvatskoj sve to naziva nerelevantnom pseudoljevičarskom difamacijskom kampanjom. Svojom izjavom Hasanbegović je izoštrio ionako vidljivu činjenicu da između američkih i hrvatskih desničara postoji fatalna sličnost. Svojevrsna crna transverzala Charlottesville - Zagreb. Ideja o rasnoj superiornosti pod ruku s idejom o nacionalnoj supremaciji.
Još gore, oklijevanje američkog predsjednika da osudi rasističku netrpeljivost, mržnju i nasilje, frapantno je slično nevoljkosti hrvatskih političara da osude manifestacije proustaške desnice. Istina, Trump je s dvodnevnim zakašnjenjem u jednom trenutku ipak otvoreno osudio marš bijelih rasista, koji je rezultirao i ljudskim žrtvama, priznajući da divljački pohod zaljubljenika u robovlasničku prošlost jedne od južnjačkih država SAD-a udara na same temelje države, jer je “Amerika utemeljena na ideji da su svi ljudi rođeni jednaki”, da bi se odmah potom, samo dan kasnije, vratio početnom izmotavanju i umjetnom balansiranju odgovornosti izjavom o podijeljenoj odgovornosti. Podijeljenoj između razgoropađenih rasista i prosvjednika koji su njihovoj destrukciji stali nasuprot.
Riječ je o pokušaju poricanja stvarnosti ili izmišljanju njene alternativne, prefabricirane verzije. Slično kako to rade hrvatski političari kad tvrde da je ustašluk u Hrvatskoj fantomska ili minorna pojava, dok se stadioni prolamaju zločinačkim ZDS pozdravom i ustašlukom podvučena ploča već godinu dana stoji u Jasenovcu. Ali, kao što se relativiziranju proustaških provokacija vrlo uvjerljivo suprotstavlja upravo objavljeno godišnje izvješće State Departmenta, koje precizno navodeći općepoznate podatke upozorava na rastuću praksu veličanja NDH i umanjivanja ustaških zločina, tako ni od Trumpovih teza o obostranoj krivnji ni kamen na kamenu nije ostao. “Izjednačio je one koji izvikuju nacističke parole i zastupaju superiornost bijele rase s aktivistima koji se rasizmu i netrpeljivosti suprotstavljaju”, zgraža se New York Times. “Ne vidim nikakve sličnosti između onih koji promiču fašističke vrijednosti i onih koji im se protive”, napisala je britanska premijerka Theresa May.
Tvrdnja američkog predsjednika o krivcima na obje strane, s nekoliko dodatnih toplih rečenica kako se i među rasističkim mitingašima našlo, doslovce, krasnih i simpatičnih likova, vrlo je bliska s trenutno u Hrvatskoj vladajućom mantrom o dva totalitarizma, kojom premijer Plenković namjerava uređivati odnos prema traumatičnim dijelovima prošlosti. Riječ je o sestrinskom, gotovo blizanačkom stavu. Problematičnom iz više aspekata.
Prvo, oba diskursa relativiziraju činjenice, u istu ravan pokušavajući dovesti stvari koje su neusporedive, pa i oprečne. Trump izjednačava rasiste i one koji im se suprotstavljaju, braneći vrijednosti rasne jednakosti i građanskih prava. Plenković pod istu egidu sprema zločinačku, na rasnim zakonima ustrojenu NDH i nedemokratsku Jugoslaviju. Takvo nategnuto balansiranje vrijednosno posve različitih dijelova prošlosti moralno je vrlo dvojbeno i zapravo nedopustivo.
Drugo, teza o krivcima na obje strane, odnosno o dva totalitarizma, šamar desno, šamar lijevo, pokušava vrlo tendenciozno kamuflirati, pa i falsificirati karakter podjela i sukoba. Ni u Americi ni u Hrvatskoj nije riječ o sudaru između radikalne desnice i radikalne ljevice, kako to i ovdje i tamo vladajući hoće prikazati. Riječ je o civilizacijskom pitanju. O konfliktu između glorifikatora loše prošlosti i protagonista ultrakonzervativne rekonkviste, s jedne strane, i onih koji zastupaju vrijednosti modernog svijeta i otvorenog društva, s druge strane. Desničarske masovke u Charlottesvilleu Ameriku bi htjele vratiti u, po njima, slavne tradicije robovlasništva i rasizma. Umjetnim potenciranjem navodno hitne potrebe obračuna s crvenim totalitarizmom, ovdje se uspostavlja defenzivan, faktički povlađujući odnos prema navali crne, revizionističke desnice, koja Hrvatsku vidi kao državu hrvatske nacionalne supremacije. Platforma koja je već jednom - logično koliko i tragično - rezultirala rasnim zakonima, istrebljivanjem drugih naroda, genocidom i Jasenovcem.
Treće, nasilno balansiranje krivnje, odnosno totalitarizama zapravo služi opravdavanju i protežiranju onih koji to ne zaslužuju. Dijeleći krivnju na “obje strane”, izmišljajući “lijeve ekstremiste” kojih nije bilo kako bi mogao pogladiti one desne, Donald Trump stao je na stranu rasizma, što su i mediji u SAD-u odmah prepoznali. Prvi američki predsjednik koji faktički brani bijele nacionaliste, čak im svojim izjavama daje vjetar u krila, užasnuto konstatiraju. Na isti način, farizejskom osudom “svih radikalizama”, kojom vladajući reagiraju na manifestacije ekstremizirane, revizionističke desnice, Hrvatska dopušta praktičnu rehabilitaciju ustašije. Umjesto bistrenja povijesti, na djelu je njeno namjerno mućenje. Generalnim osporavanjem i blaćenjem antifašizma utire se put relativiziranju zločinačkog karaktera Endehazije. Vrata su razvaljena! Ušato U i slični simboli jednog povijesno poraženog i propalog poretka već su odavno postali dijelom mainstreama.
Za razliku od Amerike, gdje je Trumpovo proklizavanje u obranu rasizma ipak ostalo izolirani eksces, u Hrvatskoj se cvjetanje ustašluka prilično omasovilo. Američki predsjednik doživio je masivne i žestoke osude, doma i u svijetu, i odjednom se - premda i dalje vrlo moćan - našao jako usamljenim. Njegova se kadrovska piramida rapidno urušava, s posve neizvjesnim posljedicama. Ovdje takve rezolutne reakcije u pravilu izostaju. Hrvatsko je društvo na provokacije slične vrste uglavnom ravnodušno. Ekstremističke, pronacističke, odnosno proustaške manifestacije primaju se bez većinskog kritičkog odmaka, gotovo kao dio normalnosti. Javnost je oguglala, veliki dio medija bez vrijednosnog sidra, pogubljeni ili čak zatrovani.
Na ustaški pozdrav u Jasenovcu, osim State Departmenta, gotovo da nitko više ne reagira. U američkom izvješću kritički apostrofirani Hasanbegović dobio je priliku da, uz asistenciju HDZ-a i Milana Bandića, prekraja povijest i simbole Zagreba te uličnim pločama vodi svoj privatni rat protiv Titovog antifašizma. Jakov Sedlar, spomenut zbog revizionističkog filma o Jasenovcu, kojim se umanjuje broj žrtava tamošnje tvornice smrti, počašćen je visokom nagradom Grada Zagreba. Kao posebna se vijest ističe da će predsjednica države za svog posjeta Australiji zaobići centre u kojima je bista poglavnika Pavelića, što je navodno prešutni uvjet zemlje domaćina, ali na što se hrvatski konzul smatrao potrebnim gnjevno osvrnuti. I tako dalje, i tako dalje…
Za razliku od Amerike, gdje je predsjednik države demonstrirao teško moralno posrnuće, ali je društvo, pokazujući svoju vitalnost, na njegove prorasističke izjave burno reagiralo, hrvatsko je društvo široko i duboko zahvaćeno visokom dozom moralne tuposti, rezultat godinama vođene operacije masovnog ispiranja mozga raznim vrstama ustašolikih splačina.