Kad su se krenuli redati Nevistići iz iste obitelji, koji su svi dobili posao plaćen iz zagrebačkoga gradskog proračuna, što je rijetko zabavna priča, počelo se fantazirati da je to možda ta stvar, za mnoge dugoočekivana, koja bi Bandića mogla dokrajčiti u politici. Da je to taj okidač. Ne dakle ni velike istrage, ni zasićenje glasača, ni uskoci ni fontane, ni pročistači ni žičare, ne niti svi silni protukandidati, nego baš ti čudesni Nevistići.
Kao kad su Tuđmanovoj supruzi bili pronašli neke neprijavljene pare na računu, eto sad su Bandića ulovili da je primio na plaću cijelu granu jedne te iste familije. Oni koji vjeruju da bi ta epizoda mogla dotući Bandića smatraju kako su te ljudske stvari poput štednje, zaposlenja, automobila ili obiteljskih prilika, da su to teme koje mogu najviše ražestiti građane i koje javnost zapale brže od bilo kakve megafere s milijunskim iznosima, s kakvima se normalan čovjek s nekoliko tisuća kuna plaće teško može poistovjetiti. Da su pročistači i fontane ustvari politički bezopasni za političara, u odnosu na, recimo, neko skriveno zaposlenje, prešućenu prometnu nezgodu, zatajen novac na ženinu računu ili neku ružnu privatnu stvar. Da su ljudi, generalno, osjetljivi na nepotizam i da im on strašno smeta. Zvučalo bi logično kad bi polazilo od činjenice da građani masovno doista iskreno preziru takav sustav napredovanja, da ih većina zazire od mogućnosti da bilo što dobiju preko veze, preko poznatoga, prečicom, preko politike. Da je ogromna većina onih koji nikad ne bi pristali sudjelovati u takvoj razmjeni - ja tebi lojalnost, ti meni gradsku ili državnu plaću - dakle da je političko zapošljavanje jedna u Hrvatskoj već ukorijenjeno odbačena, prezrena, ogađena pojava.
No, ne samo da nije, nego je potpuno suprotno. Političko zapošljavanje, čak do ekstrema najgoreg i najneugodnijeg nepotizma, sasvim je tolerirana, u najširoj javnosti prešutno i licemjerno prihvaćena stvar koja i dalje prolazi bez ikakvih bitnih posljedica. Nema, objektivno, značajnijeg političara ili političke stranke u Hrvatskoj koja je dosad bila kažnjena, na izborima ili u međuvremenu, zbog toga što je punila gradove, općine, agencije, ministarstva, gradske službe, državne institucije, škole, policiju i bolnice, ljudima koji su umjesto kvalifikacija trebali samo dokazati stranačku pripadnost i, još gore od toga, bezuvjetnu odanost stranci, a ne državnoj ili javnoj službi. Naprotiv, upravo se na tome temeljila i temelji se i dalje stabilnost najvažnijih protagonista političkog života. Što su više zapošljavali, to im je biračko tijelo bilo čvršće i odanije. “Ja tebi, ti meni”.
Tko god je odjedrio iz politike, otišao je iz nekog drugog razloga. Neke su pojave u međuvremenu doista postale neprihvatljive u politici i društvu, ili barem manje prihvatljive, ali ovaj naopak obrazac građenja i održavanja političkih stranaka i organizacija pretežno uzimanjem na neodređeno na doživotne gradske, županijske i državne plaće, e to se do danas nije nimalo poljuljalo. Naprotiv, i organizacije koje u novije vrijeme nastaju tobože kao alternativa HDZ-u i SDP-u, poput recimo Mosta, i one taj obrazac preuzimaju, nastavljaju, štoviše unapređuju, pa čak i dovode do karikature. Realno, tko danas traži posao, a nema velikih ambicija u životu, dobro će razmisliti hoće li se uopće mučiti životopis slati na Zavod za zapošljavanje ili ga upisivati u sustav e-građani (tamo ih je manje od devet tisuća iako je navodno 240 tisuća nezaoposlenih), ili je pragmatičnije, logičnije, lakše, jeftinije i dugoročno isplativije odnijeti ga u njemu najbližu političku stranku i nazvati u toj stranci najbližega poznanika da ga lijepo preporuči. I to ne na osnovi kvalifikacija, nego obećane lojalnosti i uslužnosti. Treba li danas uopće podatak o stvarnom stanju na tržištu kadrova u Hrvatskoj tražiti od Zavoda za zapošljavanje ili ipak bitno bolji pregled i statistiku imaju, na primjer, Plenkovićev Gordan Jandroković, Milijan Brkić, Bernardićev Zvane Brumnić, Vrdoljakov Srećko Ferenčak, Bandićev Ivica Lovrić ili Petrovljev Nikola Grmoja?
Zato je Bandićeva reakcija na otkriće Nevistićevih logična i očekivana: objavio je registar 2642 zaposlenika u gradskim uredima i zavodima, pa neka svi dobro razmisle, i iz HDZ-a, i iz SDP-a, i iz HNS-a, i iz raznih drugih organizacija, tko je koga kroz godine namještao i osiguravao. Tko je sve častio i za čije pare. Kad bi se ovako objavili svi gradski i državni registri zaposlenih, pa se onda krenule raspletati obiteljske i druge veze, teško da bi se našao ozbiljniji akter u politici koji bi iz te inventure izašao čist i neokaljan. Jer Nevisitići, na žalost, nisu sramota koja je otkrivena u društvu s višim vrijednostima, nego u zemlji u kojoj u ovom istom trenutku šef Sabora kadrovira u mjesnoj vatrogasnoj zajednici, a direktor HZZO-a zapošljava svoga budućeg zeta. Nisu k tome Nevistići neki poseban Bandićev luksuz u zemlji ili gradu za koje je inače općeprihvaćeno kako valja štedjeti i smanjivati administraciju. Ne, pa upravo su u tijeku nova velika zapošljavanja. Država opet časti, postoje ministarstva koja baš ovih dana uzimaju po 200, čak 300 novih ljudi u službu. Recimo MUP prima stotine novih, ali, začudo, ne policajaca. Teško je prema tome diskreditirati ili pobijediti političkog protivnika na osnovi nečega pogrešnog ili nedopuštenog, ako to rade i svi ostali. Teško je dokrajčiti izazivača na temi na koju je javnost ipak samo lažno senzibilizirana. U društvu u kojem svatko ima svoje Nevistiće, onaj tko ih ima najviše može, paradoksalno, samo biti - baja.