PIŠE ELLA DVORNIK

Zagrepčanka sam i kajkam po svijetu. A evo zašto je Split više od grada...

Instagram

Ovaj vikend provodim u Splitu. KLM je uveo direktne letove za Split ove sezone, pa smo u procesu snimanja videa koji će se predstaviti ostatku Europe kao reprezentacija samoga Splita. Iz nekog razloga Turistička zajednica je odlučila da ja budem ta osoba koju će snimiti. Prvo sam bila počašćena zatim malo prestrašena. Moja cijela obitelj je iz Splita. Što se krvnog srodstva tiče vjerojatno sam među originalnijim Dalmatincima. Apsolutno nitko iz moje obitelji nije iz kontinentalne Hrvatske, ipak ja sam rođena u Zagrebu, i kulturno pripadam upravo njemu. Cijeli svoj život sam provela među ‘’purgerima’’ pa tako i kajkavim po svijetu. Kad sam bila mala znala sam doć kod svojeg dide Borisa. Imali smo posebnu ljubav moj dida i ja. Već smo se s vrata grlili i ljubili, i često bih imala iziritiranu kožu na obrazu od njegove brade. On jadan nikako nije mogao preći preko činjenice da njegova najdraža mala priča k’o purger.

Uvijek su se svi prepirali kad bi se skupili kao obitelj oko toga kako ja pričam. Moj dida bi me onda pitao za koga ja navijam i ja bi morala reć Hajduk inače bi kaos nastao u kući. Bilo je jako smiješno i sjetim ga se eto s osmijehom na licu. To je bila jedna jako topla, i ponosna splitska osoba. Kad su me pitali da im u videu pokažem Split, pomislila sam prvo “ja nisam nikada tamo živjela, što ja znam o Splitu?”, međutim kada sam počela malo razmišljati shvatila sam jako puno stvari. Kao mala konstantno sam šetala po Splitu, znala sam svaki kutak i ulicu.

Moja baka Žarka imala je dućan cipela u getu koji se zvao Cardea. Znala me u štiklama vuć do njenog dućana, a ja bih trčala jer nisam mogla uhvatiti korak. Znala sam cijeli dan provesti tamo. Brisala sam prašinu, isprobavala cipele, čak sam glumila i da radim tamo, naravno nitko mi nije povjerovao. Nekad bih izletjela van pa se izgubila u labirintu starog grada, al’ me uvijek neka teta prepoznala i vratila baki. Stara riva je bila od asfalta, brojala sam žvake po podu u večernjoj šetnji, a nerijetko bih otrčala u Marmontovu 1 da posjetim svoju prabaku. Tamo bi me uvijek dočekale domaćice.

 Znala sam gdje idem iako nisam znala ništa o gradu. Bila sam jako mala, ali Split me je uvijek podsjećao na početak ljeta, i tamo bih provela četiri mjeseca u godini, nekad i više.

Znala sam nekad zimske praznike provesti u Splitu. Ne biste prepoznali grad po zimi. Nema nikoga na cesti, sve je prazno. Razmišljala sam o svojem djetinjstvu i što meni znači Split, i shvatila nešto što sam dugo čekala. Kad sam bila mala, ruševine oko Svetog Duje su samo bili zidovi za mene.

Ali sada kada sam starija napokon vidim tu ljepotu i dušu i tu povijest koja čini grad. Uhvatim se nerijetko s prijateljima iz Engleske kako im objašnjavam dijelove Splita, vučem ih kroz “pusti me proć” ulicu, idem na ribarnicu i uživamo u marini na kavama. Možda nekako podsvjesno ipak gajim osjećaje prema ovome gradu, iako se nisam u njemu rodila. Svaki put kada dođem sunce sija, ljudi su drugačiji, osjećaj je bolji. Uhvatim se da tumaram ulicama, da idem na Marjan i da uživam u gradu kao da je moj. S nekakvim ponosom pokazujem novu rivu svojim stranim prijateljima, i kada izdahnu onaj prvi “wow” osjećam se kao da sam dio nečega velikog. Kad si mlad uzmeš puno stvari zdravo za gotovo. Ne vidiš ljepotu oko sebe, ne shvaćaš koliko si sretan što možeš nešto takvo nazvati svojim. I sad kad sam prošla pola planeta i vidjela svakakve divne gradove, znam da je Split jako poseban grad.

Jednostavno je unikatan. Nema grada koji može reći da se nalazi u samoj palači, koji ima toliko toga očuvanog iz povijesti. Nema Splićana koji će reci da ne voli Split, a bome nema ni stranca koji se neće htjeti vratiti. I ovo jutro sam jako ponosna. Ne samo na svoje srodstvo i obitelj i ljude koji tu žive, već i na sve ostale Hrvate koji s ponosom žive u svojim gradovima. I da kažem da nisam ponizna nad prilikom da cijelom svijetu predstavim Split, lagala bih. Iako sam se bojala da neću moći odraditi taj posao, sada kada sam tu znam da ima toliko toga da ne znam di da krenem.

I što je najbolje od svega, imam puno duhovitih stvari za reći. Nizozemce sam već dočekala s rečenicom “dobro došli u Pomalo- grad”. Split je zaista u toj jednoj riječi opisan. Oni ne mogu sakriti oduševljenje ovim gradom, a ja ne mogu biti sretnija da im ispričam sve što znam o Splitu.

Možda pomalo kao stranac mogu romantično predstaviti mjesto u kojem su se moje obitelji spojile, zaljubile i na kraju krajeva stvorili mene. Jer Split je puno više od običnog grada. Split je priča, Split su ljudi, Split je način života. Split je grad u koji dođes i osjećaš se da si došao doma. Ono najbitnije je što u Splitu mobitel još uvijek ne trebaš. U Split još uvijek možeš izaći i znat ćeš točno di će tko biti, i kada nekoga sretneš, samo se sjedneš za stol. Ako se mene pita, u Splitu se uvijek dobre stvari dešavaju… A ako se i dogodi da nekoga zlo pogodi, a moj bože, ča se može? Moglo je i svršit gore!

Iz drugih medija