U kompoziciju, koju vuče lokomotiva Saudijske Arabije, uključio se i Jordan, ali nešto blaže jer je najavio samo snižavanje razine diplomatskih odnosa. S Katarom, s kojim su u ponedjeljak diplomatske odnose prekinuli Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Jemen, Maldivi, Bahrein, a od jučer i Mauritanija. Od ponedjeljka se prolijevaju mora tinte jer analitičari žele zaći u moždane saudijskog kralja Salmana i dokučiti zašto je baš sada odlučio poduzeti taj izuzetno ozbiljan politički potez. Naime, u ovoj priči postoje protagonist i deuteragonist, Saudijska Arabija i Katar, svi su ostali sporedni akteri, čak i tako velike sile kao Egipat i Iran.
Povod nije teško naći, konsenzualan je stav da je to bio nastup katarskog emira na državnoj agenciji u kojem je hvalio Iran kao jamca stabilnosti u regiji, a kudio Saudijsku Arabiju. Kap koja je prelila čašu, kažu. I s time se lako složiti. No, treba pogledati i geografiju: Katar je kao izdanak na arabijskom poluotoku i sasvim je razumljivo da ga je veliko kraljevstvo smatralo svojim vazalom od 1971. godine, kad mu je Velika Britanija dala samostalnost. No, katarski se emiri s time nisu mirili pa se oko granice čak i pucalo. Ali Doha nije dala da joj Rijad popuje. I to je dijakronijski razlog.
Sinkronijski je malo širi. Katar je najbogatija zemlja na svijetu kad se gleda BDP per capita. I emirska je kuća Al-Thani odlučila da taj novac ne ulupa samo u zlatne Ferrarije nego i u strukturu koja će joj omogućiti utjecaj u susjedstvu, arapskom pa muslimanskom svijetu, a onda i globalno. Za ovo posljednje je bilo dovoljno ulagati po Zapadu i slati dovoljne količine plina i nafte u Aziju. I da, Katar je postao zemlja čiji utjecaj daleko nadmašuje veličinu ili broj stanovnika. Pa i ukupni BDP. To se Saudijcima nikako nije sviđalo. Posebno jer se u svemu tome Katar ponašao potpuno samostalno, ne pitajući za mišljenje Rijad.
I onda je došlo Arapsko proljeće. Katar se aktivno uključio u rušenje libijskog diktatora Gadafija, pomagao je formiranje nove vlasti, ali i napravio ključnu pogrešku: podržao je Muslimansko bratstvo u Egiptu. To mu je dodatno ojačalo veze s Turskom, ali donijelo omrazu u kraljevskoj kući Saud. A zatim je puklo u Siriji gdje je Katar odmah odlučio djelovati i davati podršku, čitaj vreće novca, onima za koje smatra da mu kasnije mogu biti od koristi. A tu su bili i pripadnici al-Qa'ide i kasnije Islamske države i brojne druge pobunjeničke skupine. Čak i neke šijitske, što je dodatno izazivalo bijes kralja i prinčeva, jer je njih podržavao Iran, najmrskiji neprijatelj Rijada - i to ne samo u Siriji, već i u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu gdje sunitska manjina sve teže održava vlast nad većinskim šijitima. Stoga su ga prvi put upozorili 2014. godine, kad su povukli svoje diplomate (nadali su se da će dolazak mladog emira na očevo mjesto nešto promijeniti, ali zalud). I Katar je pokazao dobru volju. Ali, okolnosti su se promijenile. Iran je potpisao nuklearni sporazum i vratio se na međunarodnu scenu. A Katar s tom zemljom dijeli veliko plinsko polje. Iran pak s Rusijom održava na životu Bašara al-Asada u Siriji koji će, kad sve jednom stane i ako preživi, morati prihvatiti i Katar kao partnera. A priča se o plinovodu prema Turskoj, kako bi se ubrzala dostava plina Europi. Ima jake veze s Ankarom, a u Libiji podržava nepriznatu vladu u Tripoliju, što znači da posredno ratuje s Egiptom i UAE-om, koji podržavaju feldmaršala Halifu Haftara na istoku. Sunitske su kraljevine pritisle Hamas da promijeni temeljni ugovor u kojem više ne stoji želja za uništenjem Izraela (iranska prijetnja preuzimanja regionalne dominacije zbližila je dotad nezamislivo, Arabiju i UAE i židovsku državu), ali Katar je osigurao da palestinski pokret i dalje prima novac iz Irana. Egipat je zbog toga pobjesnio.
Tijekom boravka Donalda Trumpa u Saudijskoj Arabiji prošlog mjeseca postignut je dogovor da se ojača blokada Irana, ali Katar je na to možda pristao oralno, ali to zasigurno nije kanio provesti. Stoga se smatra da je Rijad uspio dobiti od Trumpa odobrenje za ovaj korak tumačeći to udarom na Iran. No, u Kataru je 11.000 američkih vojnika i važna baza. Dakle, Amerika je očito morala igrati na obje strane: nastaviti kaditi Rijadu da očuva savez, ali i dajući do znanja Kataru da neće biti bolnih posljedica zato što bazu treba očuvati. Jer, Katar je i dalje posrednik prema afganistanskim talibanima.
Saudijska Arabija je ljuta i zato što je u previranjima, novac od nafte ne curi kao dosad, potrebne su društvene i ekonomske reforme. A Katar ništa od toga ne pogađa. I još radi što hoće.
Iako je u utorak bilo informacija da se traže mehanizmi smirivanja situacije i da se očekuje da Katar malo popusti, čini se da Doha ipak nije sklona tako lako pokleknuti. Što znači da bi Zaljevski raskol mogao potrajati, sada otvoreno, i redefinirati odnose u regiji kao i raspored snaga. A kako stvari stoje u toj igri Saudijska Arabija nema adute u rukama.