Nedavna vijest glasi: “Šezdesetdevetogodišnji pedofil iz Koprivnice, nakon što je pravomoćno proglašen krivim za čak pet kaznenih djela zlostavljanja dviju djevojčica, umjesto zatvora, pušten je na slobodu. Kažnjen je s godinu dana zatvora, ali mu je zatvor zamijenjen radom za opće dobro”.
Nema drugog načina da ovu vijest shvatite, nego da sebe zamislite u sličnoj situaciji. E pa zamislite ono najgore, da je jedna od tih desetogodišnjih djevojčica vaša kći. Kako biste reagirali da to saznate? Biste li prvo pomislili kako biste, da vam samo dopadne šaka, tu osobu prebili na mrtvo ime? Naravno. Vaša želja da nasilnika primjereno kaznite bila bi posve normalna. No kuda bi društvo došlo kad bi kažnjavanje prepustilo pojedincima?
Zbog toga postoje policija, sudovi, zakoni i sl. A budući da ste osoba koja je civilizirana i vjeruje u pravnu državu, suspregnut ćete uzavrele emocije i kaznu ćete, kao i većina građana, prepustiti sudu. Jer ipak je policija uhapsila počinitelja i stvar je, barem u ovom slučaju, završila na sudu. Većinom se seksualni zločini nad maloljetnicima ne prijavljuju pa policija ne uhićuje prijestupnike, a kamoli da dospiju na sud. Puno je toga potrebno da bi se zlostavljači, nasilnici u obitelji ili pedofili priveli zakonu.
Logično bi bilo očekivati da tada pravna država preuzme slučaj i sud odmjeri primjerenu kaznu.
No vaše roditeljske muke nisu ni izdaleka završene uhićenjem i suđenjem. Jer kako ćete reagirati kad taj nasilnik, pedofil, napadač na vaše dijete, dobije godinu dana zatvora? I još mu bude zamijenjena za - rad za opće dobro? Kad vidite kako se tip zapravo izvukao sa samo godinu dana i to radom za opće dobro, u vama će, razumljivo, ponovo proključati one iste emocije. Ali ovoga puta okrenute protiv suca i pravne države. Naime, nevjerojatna vijest s početka postaje apsurdna:
“Sud kao olakotne okolnosti navodi njegovu dosadašnju neosuđivanost, stariju životnu dob, korektno ponašanje tijekom suđenja, činjenicu da ima teško bolesnu suprugu i da mu je kći teže psihički bolesna.” Da, tužitelji smatraju da je kazna preblaga i zato su se žalili, no sve su im žalbe - odbijene.
Što je bilo sucu da mu dodijeli samo godinu dana zatvorske kazne za zločin od kojeg će se dijete, a i vi, godinama oporavljati? A onda mu još nađe ovakve olakotne okolnosti i olakša kaznu tako da ne sjedi u zatvoru, u strahu od drugih zatvorenika koji imaju svoje načine kažnjavanja pedofila - nego da u staračkom domu ili bolnici mijenja posteljinu. Pa još kad u novinama pročitate na primjer podatak da je lani čak 26 osuđenih pedofila išlo na rad za opće dobro, stvarno vam padne mrak na oči. Među ovako “kažnjenima” su i oni koji su iskorištavali djecu u pornografske svrhe, spolno ih zlostavljali, podvodili, ili ih izvrgli nasilju.
Kakav je to zakon? Kako je to uopće moguće? - pitate se u nevjerici i očaju suočeni s ovim brojkama, kao i toliki roditelji žrtava pa čak i svi oni koji za takve slučajeve ne mare dok ih se direktno ne dotaknu. Tada im pak ne preostaje drugo nego zgražanje i nemoćni bijes. Niste jedini koji se zgražaju nad ovakvim kaznama. Ljudi koji se profesionalno bave nasiljem nad djecom i maloljetnicima, kao na primjer ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Gordana Buljan Flander, koja radi sa žrtvama, kaže da smatra ovakvu praksu sramotnom i krajnje nepravednom prema djeci.
Maja Mamula iz udruge Ženska soba ukazuje na sudsku praksu koja pokazuje da su suci, kad su u pitanju djela protiv spolnih sloboda ili spolnog zlostavljanja djece, skloni izricati minimalne kazne. Ona upozorava da su među onima koji su prošle godine služili kaznu radom za opće dobro i dva osuđenika za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, za koje je minimalna propisana kazna tri godine zatvora.
Pretvaranje kazne u rad nije nezakonito - ali je li primjereno s obzirom na teške traume djece i maloljetnika, žrtava nasilja ili pedofilije? Prema ovim presudama, naime, ispada da seksualno iskorištavanje, nasilje i zlostavljanje djece i maloljetnika baš i nije neki osobito težak zločin. Na koncu, što ovakva razvodnjena “kazna” poručuje žrtvama? Možda da su djevojčice same krive jer su slijedile susjeda kojeg poznaju u njegovu kuću, kamo ih je namamio da igraju stolni tenis? Ukratko, poruka ovakve kazne je da, bez obzira na proživljeni strah i traume, krivnju snose i same žrtve, iako se u Koprivnici radilo o dvije djevojčice od deset godina.
I što preostaje čovjeku s početka priče čije je dijete doživjelo užas, a nakon toga je dočekao i sramotnu presudu počinitelju? Da kao u kakvoj američkoj seriji krene u potragu za počiniteljem i sam se pretvori u nasilnika? Da svako jutro sucu poželi da se i njegovom djetetu dogodi nešto slično? Nije zgražanje jedina moguća reakcija. Može se promijeniti zakon.
Tako je sadašnja pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić već više puta zatražila izmjenu Kaznenog zakona, s obzirom na poruku koju zamjena zatvora za rad za opće dobro ovakvih osuđenika šalje i mogućim počiniteljima i žrtvama. No bez osviještene javnosti, zalaganje samih pojedinaca kojih se zakon tiče jer je netko njihov doživio seksualno nasilje, a počinitelj je osuđen na ovu neprimjerenu kaznu - neće biti dovoljan. Dok ne shvatimo da je to javni problem, ako ne i javna sramota, dotle će se suci i zakoni teško promijeniti.