Citat iz velikog članka temeljenog na razgovoru s Ivicom Todorićem i objavljenog paralelno na sindikalnom portalu Ideje i u tjedniku Express kao da otkriva moguće polazišne točke branitelja u zamišljenom budućem procesu protiv vlasnika Agrokora: "Na terenu na koji je iskoračio, Agrokor se suočio s ruskim predatorskim bankama (koje su zaračunavale kamatu od desetak posto) i s američkim strvinarskim fondovima, koji su obveznice kojih su se svi željeli riješiti kupovali uz popuste od više desetaka posto (očito politički iskusni, i s planom). Suočio se i s rating agencijama, veleposlanicima, orkestriranim vijestima o tajnim sastancima, proračunskom i sistemskom riziku. Dugotrajno međunarodno sudovanje još ni izbliza nije isključeno".
Sve to i jest i nije točno. Agrokor se, naime, ni s čime nije suočio iznenada. Poslovna politika na kojoj je kompanija počivala vodila je koncern od početka prema tim, gotovo zadanim posljedicama.
Nitko nije tjerao Agrokor da se zadužuje kod ruskih banaka, one su jedine pokazale spremnost financirati daljnju ekspanziju koncerna, u trenutku kada je u drugim europskim velikim bankama već zvonilo zvono za uzbunu.
Strvinarski fondovi, zapravo jedan fond, Knighthead Capital Partners, radio je svoj posao - kupovao je na otvorenom tržištu visokorizičan dug kompanije za koju je vjerovao da može preživjeti i donijeti mu višestruki povrat uloga. Legitiman posao legalne financijske institucije. To što se takve institucije malo kome mogu svidjeti, ne čini ih za društvo štetnijima od onih čije dugove kupuju.
Međunarodne rejting agencije ne dolaze ako nisu pozvane, zove ih onaj tko se kani značajno zadužiti kako bi potvrdile njegovu sposobnost da vraća dugove. Prema Agrokoru su te agencije dugo bile i više nego blagonaklone. Danas se čini - možda i previše.
Ruski veleposlanik Anvar Azimov svojim je proljetnim istupom ("Rusija više neće pomagati Agrokoru") detonirao krizu koncerna. Je li to morao napraviti? Zasad ne znamo punu pozadinu tog događaja, ali teško je vjerovati da je veleposlanik s velikim iskustvom radio na svoju ruku, bez naputaka ruskoga državnog vrha. Štetne posljedice takvog istupa predstavnika službene ruske politike u Hrvatskoj danas osjećaju i Agrokor i Hrvatska.
Vijesti o "tajnim sastancima" i sistemskom riziku Agrokora teško da su bile orkestrirane. Višegodišnja omerta na svaku vijest koja se odnosila na Agrokor, a nije bila izrijekom potvrđena iz vrha kompanije, rezultirala je, kada je Agrokor eksplodirao, kaotičnom poplavom medija dugogodišnjim nataloženim informacijskim muljem, koji se, sada kada se to može, iz arhiva često čupa neselektivno.
Međunarodno sudovanje je siguran nastavak priče o Agrokoru, ali teško da će biti dugotrajno. Međunarodni poslovni sudovi takve priče zatvaraju brzo. To nije Haag, a Agrokor u međunarodnom političkom kontekstu nije važna kompanija.
Tri Todorićeve poruke ("Želim da Agrokor uspije i podupirem sve koji djeluju u tom smislu", "Uspjeh Agrokora podrazumijeva da opstane u onom obliku u koji je izrastao u posljednjih nekoliko desetljeća", "Želja da Agrokor uspije, upravo ovakav, sa sinergijama, bila je razlog zašto sam prepustio Agrokor Vladi") razumljive su, s Todorićeva stajališta. Stav Vlade je ipak nešto drukčiji i čini se logičnijim, bližim 21. stoljeću - Agrokorov model treba izbaciti iz sustava, ukinuti i ne dopustiti nikome da ga ponovi. Nikad više.
Ivica Todorić misli da Agrokor treba sačuvati u cijelosti i lako ga je razumjeti. Koncern je projekt njegova života, on ga je stvorio i teško mu je gledati da se tijekom njegova života razgrađuje. Todorić je i danas nominalni vlasnik Agrokora. U stvarnosti, on je vlasnik ogromnog duga nakon čije otplate, čak niti uz parcijalni otpis duga, njegov koncern više ne može postojati. Zadrži li država koncern "u kompletu", to bi značilo i da se obavezuje vratiti Todorićeve dugove. Upravo zato da se to ne dogodi, država je donijela lex Agrokor. Jednom kada je predao ovlasti upravljanja državi, Todorić je potpisao presudu koncernu kojim više nitko, pa niti on, nije mogao upravljati.
Agrokor u današnjem obliku ne smije preživjeti jer je riječ o modelu biznisa koji je sam po sebi najveći izvor korupcije. Koncern je bio država unutar države, koja je poslovala po vlastitim zakonima, za koju su se posebno kreirali hrvatski državni zakoni, koja je prva od svih imala pristup hrvatskim državnim financijama, za koju nije vrijedio niz regula koje su drugi morali slijediti.
Možemo li ipak cijeniti to što je gradeći Agrokor izgradio Ivica Todorić?
Da, jer bio je uvjeren da radi dobro ne samo sebi nego i cijeloj zajednici. Činjenica da je to radio po modelu koji je odavno zastario zapravo i nije njegov problem, ali jest problem zajednice koja mu je to dopustila. Štoviše, dočekala je to širokih ruku, sretna da je netko oslobađa odgovornosti za pedesetak tisuća zaposlenih, da se netko prihvatio oživljavanja poljoprivrede, da je netko voljan sam preuzeti brigu o distribuciji hrvatskih proizvoda. Todorić je bio taj koji je uporno gurao hrvatske proizvode na inozemna tržišta, on je bio prvi hrvatski veliki investitor u Srbiji (Frikom), obnovio i održavao zajedničko tržište bivše Jugoslavije.
Todorić je bio zadnji hrvatski vlastelin. Njegovo naslijeđe treba cijeniti kao i svako drugo povijesno naslijeđe. Pozitivne strane treba iskoristiti (a to je njegova predanost radu i odlučnost da u svemu bude najbolji), a na pogreškama treba učiti, kako se više nikada ne bi ponovile.