LINIJA ŽIVOTA

ZAŠTO BI GLAVNI DRŽAVNI ODVJETNIK MORAO DATI OSTAVKU Umjesto da bude strah i trepet za kršitelje zakona, on je sam sebe izbušio i kompromitirao

Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Umjesto da bude strah i trepet za kršitelje zakona, Cvitan je sam sebe kompromitirao

Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan morao bi dati ostavku. Trebao bi otići jer više neće moći funkcionirati na svojoj funkciji na primjeren način. Aferom Saucha, odnosno tretmanom lopovluka u Banskim dvorima, jako je ranjen. Umjesto da bude strah i trepet za kršitelje zakona, on je sam sebe izbušio i kompromitirao. Najmanje je tome kumovala posve neobična zajednička konferencija za novinare s premijerom Andrejom Plenkovićem, na kojoj je Cvitan zapravo bez riječi statirao. Mnogo su ozbiljnije stvari ovdje posrijedi.

Prvo, državni je odvjetnik doveo u pitanje vlastitu vjerodostojnost kad je u roku od dva dana o istoj stvari dao dijametralno suprotne izjave. U ponedjeljak je rekao da se do novih okolnosti u slučaju Saucha, to jest do otkrića da se krađa na putnim nalozima u srcu vlasti nastavlja i nakon zaključenja mandata premijera Zorana Milanovića, nije došlo radom i istragom njegova tima, nego je, doslovce će, “na to upozoren od predsjednika Vlade”. U srijedu posve obratno, da nitko nije vodio istragu osim USKOK-a te da su oni “sve primijetili u spisima”. Možda je petljao zbunjen situacijom u koju ga je premijer doveo. Ali, činjenica je da se Plenkoviću dao iskoristiti za njegovu kontrolu štete i da je pritom naštetio instituciji kojoj je na čelu. Javno je priznao da DORH nije uradio svoj posao, što je naknadno neuvjerljivo i vrlo nervozno pokušavao popeglati. Kako nakon takvog bravuroznog skoka u vlastita usta vjerovati Dinku Cvitanu? Teško. Još je teže biti državni odvjetnik, a nemati povjerenje javnosti.

Drugo, Cvitanova bi ostavka morala biti konzekvenca činjenice da je Državno odvjetništvo u slučaju dnevnice postupalo na krajnje upitan način. Pokazalo se da je istraga provedena nimalo rigorozno, a Tomislav Saucha pritvoren prebrzo i bez čvrstih dokaza. Za DORH mora biti krajnje neugodna okolnost da podatke koji su doveli do obrata u cijelom slučaju nisu otkrili očito traljavi istražitelji, nego osumnjičeni Saucha, i to proučavajući materijale koji su bili u njegovu spisu. Nevjerojatno da ih USKOK nije smatrao potrebnim detaljnije istražiti. Nije prelistao kompletnu 2016. godinu i nije primijetio da se sličan lopovski modus operandi nastavlja i za vrijeme Oreškovićeve i Plenkovićeve vlade.

Ne mogu petsto stvari odjednom raditi, brani se Cvitan. Njegova upozorenja da je Državno odvjetništvo jako opterećeno, a uvjeti rada nemogući, uvjerljivo zvuče. Ali, zašto je onda nezavršena posla, s napola pročitanim dokumentima, zatvorio Sauchu, servirajući zastupnicima uvjeravanja kako ne bi tražio skidanje njegova imuniteta da DORH nije “potpuno siguran”. Državni će odvjetnik sada vrlo vjerojatno smijeniti nekoga od podređenih, koji su konkretno radili na spornom slučaju. Ali to nije dovoljno. Nužno je da se zbog tako nekompetentno vođenog slučaja barem ispriča. Ne samo Sauchi nego i cijeloj javnosti.

Nemoguće je, međutim, zaobići indicije da je Tomislav Saucha prekomjernom granatiranju izložen iz politikom upogonjenih razloga. Vladajući HDZ već neko vrijeme drži Dinka Cvitana na tihoj vatri, njegove godišnje izvještaje ne prihvaća, nego ih rezervirano “prima na znanje”, što je prilično jasna poruka da mu je pozicija nesigurna i da se sprema smjena. U Hrvatskoj se takve situacije uobičajeno prebrode nekom spektakularnom DORH-ovom akcijom. Bivši državni odvjetnik Mladen Bajić svaki je reizbor ili krizu pregrmio otvarajući neku novu krupnozubu korupcijsku aferu.

Nećemo tvrditi da je Saucha, kao visokopozicionirani pripadnik bivše SDP-ove vlasti, strpan u Remetinec kako bi se Cvitan umilio i preporučio HDZ-u, ali netko je s tom akcijom očito jako požurio. Otvorenim je ostalo i pitanje vremenske koincidencije: premda su nalazi državne revizije, koji upućuju na kriminal u Vladi, javno poznati već nekoliko mjeseci, afera je pukla baš kad su Sabor i javnost bili okupirani pokušajem opozicije da se Plenkovićevu ministru Pavi Barišiću izglasa nepovjerenje, pa se, umjesto plagijatora, u fokusu odjednom našao navodno posrnuli SDP-ov as Saucha. Nema slučajnosti, tvrde insajderi u HDZ-u.

Treće, Dinko Cvitan morao bi podnijeti ostavku jer neće - ne smatra potrebnim ili nema petlje? - reagirati na nevjerojatno paprenu, docirajuću jezikovu juhu koju mu je predsjednica države javno poslužila. Kolinda Grabar-Kitarović u nekoliko je dana dala čitav set neprimjerenih, pa i skandaloznih izjava, kojima se involvira u poslove koji joj ne spadaju. Riječ je o dosad neviđenom pritisku i udaru na rad Državnog odvjetništva. Uvodeći princip selektivne pravde, DORH-u je zamjerila da se, umjesto svježim predmetima, što bi ona preferirala, bavi kosturima iz ormara, desetak godina starim slučajevima. O zakonski propisanim rokovima zastare šefica države, izgleda, ništa ne zna ili ih smatra neobavezujućima, faktički zagovarajući uspostavu legendarnog Rojsova poučka o nedodirljivosti klase političkih predatora: Tko je jamio, jamio je…

Onda otkriva da osobno zna za nekoliko predmeta koje bi “DORH mogao malo pažljivije pogledati”, ali neće se ona, kako je rekla, miješati u rad pravosuđa. Na koncu, zasad, u medije curi lista slučajeva koji, po mišljenju predsjednice, nisu adekvatno pravosudno apsolvirani, pa ona preporučuje njihovu pažljiviju opservaciju. Svojim izjavama i preporukama što bi i kako trebalo istraživati već se umiješala u rad DORH-a, Dinku Cvitanu ispostavljajući eklatantno političke zahtjeve. Uskoro će možda davati upute i kako bi sudske odluke morale izgledati.

Šefica države, baš kao i svaki drugi građanin, ima dužnost prijaviti svako poznato joj kršenje zakona. Ali nema pravo uzimati u svoje ruke posao tužitelja, istražitelja ili suca, što joj se već znalo događati. Za smijenjenog je šefa SOA-e Dragana Lozančića tako javno znala tvrditi da se ogriješio o zakon, a da za to nikad nije iznijela baš nijedan dokaz niti je alarmirala DORH. Štoviše, na koncu se ­- jer je, kao, dobra srca - složila s njegovim postavljanjem na čelo Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Ako je bio u sukobu sa zakonom, onda je Lozančić morao dobiti nečastan otpust, a ne povratak u sam vrh sigurnosnog sustava države. Ako nije kršio zakon, što njegova rehabilitacija sugerira, onda ga je šefica države izložila javnom klevetanju, što je kažnjivo.

Slično nesnalaženje ili ignorantski gard prema načelu trodiobe vlasti predsjednica sada pokazuje i svojim opservacijama o Državnom odvjetništvu. Njezine izjave otkrivaju želju za ostvarivanjem političkog utjecaja na rad DORH-a. Možda gospođa Kitarović nije svjesna pravog značenja svojih poruka. Umjesto da ohrabri slučajem Saucha već jako načeto povjerenje javnosti u autonomnost Državnog odvjetništva, ona ga dodatno ruši, izvoljevajući njegovo postrojavanje po mjeri svojih, s Ustavom nesukladnih ideja.

Dinko Cvitan na te javne pljuske vrlo vjerojatno neće reagirati. Kao što nije reagirao ni kad ga je premijer doveo na svoju konferenciju za novinare kao kulisu. Uzrujano će se obrecnuti na novinare ili će pred saborskim zastupnicima grmjeti, postavljajući se kao čuvar dostojanstva, svog, svojih ljudi i institucije kojoj je na čelu.

Nažalost, slučaj Saucha teško je poharao integritet Državnog odvjetništva. Petljanje oko lopovluka u Vladi govori ili o nesposobnosti ili o selektivnom radu DORH-a. Greške se mogu ispraviti ako nisu dio sustava i rezultat duboke političke kontaminiranosti. Način na koji predsjednica države govori o Državnom odvjetništvu sugerira da je volja za političkom instrumentalizacijom uzela maha. Odluči li glavni državni odvjetnik odšutjeti atak s Pantovčaka, grubi nasrtaj na nezavisnost institucije koju vodi, onda je možda bolje da sam odstupi. Prije nego što ga pretvore u krpu.

ELIPSO

Najnovije