TVRDOGLAVE ČINJENICE

Zašto bi se Ivan Jakovčić trebao vratiti iz političkog egzila u Bruxellesu

Porec, 130817.
U vili Polesini odrzana konferencija (Buducnost Europe). Na konferenciji bili su prisutni Ivan Jakovcic, Pavel Telicka, Potpredsjednik Europskog parlamenta , Hans van Baalen Predsjednik ALDE stranke , Ivo Josipovic , Jadranka Kosor i Stipe Mesic.
Foto: Srecko Niketic / CROPIX
Srećko Niketić / CROPIX

Tijekom ovog vatrenog ljeta omiljena teorija hrvatske rodoljubne desnice, internetskih teoretičara urote, geopolitičkih analitičara hobista i Davora Domazeta Loše bila je ona o slaboj učestalosti požara u Istri. Jer, dok je Dalmaciju gutala plamena buktinja, hrvatski kanaderi ovoga ljeta gotovo da nisu preletjeli Učku. Pa ako u prohrvatskoj Dalmaciji bujaju požari, a u "projugoslavenskoj" Istri u isto vrijeme ne, nije li to onda krunski dokaz postojanja tajne operacije protiv Hrvatske, asimetričnog rata koji se temeljem famoznog Memoranduma 2 direktno iz Beograda vodi protiv naše Domovine, s ciljem da se vatrom izbriše hrvatski nacionalni korpus sve do povijesne linije Virovitica - Karlovac - Karlobag.

Dakako, to je jedno moguće objašnjenje. Drugo, duševno stabilnim ljudima znatno uvjerljivije objašnjenje jest da u Istri manje gori naprosto zato što je sustav protupožarne zaštite u tom dijelu Hrvatske bolji. A bolji je zato što je organiziraniji, kvalitetnije ustrojen i modernije opremljen, što je onda, pak, posljedica činjenice da je Istra ekonomski razvijenija i naprednija od Dalmacije. A razvijenija je - sasvim je moguće - zato što je društveno otvorenija, tolerantnija, progresivnija. Pa ako je neosporno da je Istra danas najprosperitetnija regija Hrvatske - a to pokazuje cijeli niz statističkih podataka - ne bi li razlozi zbog kojeg je takva trebali biti pouka za ostatak zemlje? Ili, jednostavnije rečeno, ako Istra manje gori od ostatka zemlje, ne bi li svi trebali težiti da budu više kao Istra?

Ovih dana, nakon dugo vremena pojavne odsutnosti, pod reflektorom domaće javnosti ukazao se čovjek koji za današnje stanje Istre snosi određenu odgovornost. Pripisati uspjeh cijele jedne regije jednom čovjeku bilo bi previše pretenciozno, no nakon puna dva desetljeća na čelu stranke koja vlada Istrom, Ivan Nino Jakovčić nezaobilazna je činjenica povijesti njezina razvoja. Posljednjih godina u svojevrsnom je samonametnutom izgnanstvu u Europskom parlamentu, no da se - uza sve njegove mane i nedostatke - radi o jednom od posljednjih hrvatskih političkih teškaša moglo se jasno prepoznati iz njegovih javnih istupa posljednjih tjedana. Prvo je, suprotno populističkom jednoglasnom koru hrvatskih političkih elita, proglasio arbitražnu presudu oko granice sa Slovenijom hrvatskom pobjedom i pozvao na njezino prihvaćanje.

Onda je prvi jasno i nedvosmisleno upozorio na štetnost Vladine (i predsjedničine) vanjske politike svrstavanja uz Višegradsku skupinu uslijed stvaranja nove arhitekture Europske unije, te zatim i vrlo oštro, bez rezervi, kritizirao postupanje oko ploče s ustaškim pozdravom "Za dom spremni", ustvrdivši kako će zbog toga biti narušen ugled Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Ukratko rečeno, Jakovčić je u manje od dva tjedna tri puta reagirao točno onako kako bi se to očekivalo od šefa oporbe u zemlji gdje vlada desno orijentirana, konzervativna vlada sa sve očitijim radikalnim elementima. Pri tome nije mucao, oklijevao, relativizirao, pozivao na tobožnji nacionalni konsenzus, kukao jer ga premijer ne želi primiti na kavu ili se dopisivao s opskurnim desničarskim televizijskim voditeljima. Dakako, neki će reći kako je takva Jakovčićeva "twitter politika" iz sigurnosti bruxelleske sinekure znatno jednostavnija od teške terenske bitke koju trenutačno vode oporbeni političari u Hrvatskoj.

Ipak, čak i u okvirima europarlamentarne pozicije - koja se u Hrvatskoj uglavnom doživljava kao groblje političkih slonova ili slatka utjeha za stranačke disidente - bivši šef IDS-a imao je uspjeha. Među ostalim, aktivno je sudjelovao u obrani terana od slovenskih ekskluzivističkih težnji, što je vjerojatno najvažnija pobjeda koju je Hrvatska ostvarila u Bruxellesu od pridruživanja Uniji.

I ne bi li onda kao takav - u nekoj drugoj zemlji, u nekim drugim okolnostima - Ivan Jakovčić bio idealan politički vođa lijevih, progresivnih, društvenih snaga? Principijelni zastupnik antifašističke baštine, aktivni promicatelj liberalnih građanskih vrijednosti, dokazani europejac i zagovornik prozapadne političke orijentacije, borac za praktične nacionalne interese (poput hrvatskog identiteta terana), javni dužnosnik s jakim sentimentom za slobodno tržište i biznis te - recimo i to - pragmatični političar s puno utakmica u nogama.

Naravno, u ovoj zemlji i u ovim okolnostima to se neće dogoditi, no ako su već glavne uloge u formuliranju jake lijevo-liberalne političke snage u zemlji njemu danas nedostupne, Ivan Jakovčić ipak ne bi trebao bježati od svoje role. U dolini potpune bezidejnosti kakvu danas predstavlja hrvatska politička scena osoba njegova profila i sposobnosti ipak je znatno potrebnija nego u briselskom azilu. Nino, vrati se doma, skuvat ćemo ti fuže s tartufima. A i natočit čašu terana...

ELIPSO

Izdvajamo