TVRDOGLAVE ČINJENICE

Zašto desnica želi referendum o posebnom pravu glasa manjina

Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Željka Markić

Premijer Andrej Plenković nedavno je, kako je sam priznao na prošlotjednom aktualnom satu u Saboru, svojim sugovornicima rekao kako je njihovu Vladu u prvih godinu dana njezina rada zadesila praktički svaka moguća nedaća, osim potresa i terorističkog napada. No, Plenkovića je zaobišla i još jedna nemeza koja je mučila njegove recentne prethodnike - referendumska inicijativa. Odnosno, dosad ga je zaobišla. Jer, vjerojatno u istom trenutku dok se premijer jadao oko loše sreće koja ga prati, Željka Markić i Anto Đapić kovali su planove o pokretanju akcije prikupljanja potpisa za referendum, ovaj put usmjeren na ukidanje 'posebnog prava glasa' hrvatskih nacionalnih manjina. Na neki način to je i logično. Plenkovićeva Vlada, a samim time i njezin čelni čovjek, raskol s Mostom i dijelom radikalnih mangupa iz svojih redova preživjeli su zahvaljujući podršci nacionalnih manjina, plaćajući te saborske ruke nizom političkih ustupaka, poput uklanjanja ploče s ustaškim pozdravom iz Jasenovca, te, kako sada izgleda, slabljenjem utjecaja konzervativne struje u provođenju obrazovne reforme.

Za radikalnu desnicu, krajnje galvaniziranu doktrinom ideološkog rata koju su uzgojili Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, to je bio težak udarac na koji se moralo odgovoriti, iako u cijeloj priči ne treba zanemariti i puno profanije osobne motive. Nova referendumska inicijativa poprilično je logična akcija za Željku Markić koja je svoju najveću slavu i društvenu moć doživjela nakon uspješne organizacije referenduma o braku. Sve nakon toga bio je spust nizbrdo, Inicijativa o promjeni izbornih pravila joj je propala, njezina stranka na izborima je ostvarila redikulozne rezultate, a Zakon o registriranom partnerstvu njezinu veliku pobjedu sveo na razinu semantike. Impuls za povratak 'core businessu' stoga ne čudi, pogotovo s obzirom na to da se radi o zapaljivoj temi. Anto Đapić cijelu priču vjerojatno vidi kao šansu za izron iz ropotarnice nacionalne političke povijesti, gdje već godinama obitava.

Ipak, što god itko mislio o pokretačima inicijative, nema sumnje kao će ona biti vrlo važan politički događaj. S jedne strane, bit će to neosporno test snage i masovnosti radikalne desnice, ovaj put lišene HDZ-ove infrastrukture koju je u bivšim naporima da prikupi potpise uživala. Čak i ako se referendum na koncu ne održi, uspije li se prikupiti 400 tisuća potpisa za takvu redukciju političkih prava nacionalnih manjina, cijela priča će izazvati ozbiljne društvene efekte. S druge strane, bit će zanimljivo vidjeti kako će se prema inicijativi odrediti neki važni društveni i politički akteri. Primjerice, hoće li Katolička crkva i ovaj put omogućiti prikupljanje potpisa pred sakralnim objektima? Kako će se prema cijeloj priči odrediti predsjednica Kolinda Grabar Kitarović? Što će biti u lokalnim sredinama, gdje vlast - koja god bila - opstaje zbog podrške manjinskih zastupnika? Hoće li inicijativu podržati Most? Ipak, kakvi god bili odgovori na ta pitanja, čini se da će najvrući krumpir na kraju sletjeti na stol Ustavnog suda. Pri tome ne treba zanemariti činjenicu da je procedura izbora novih sudaca upravo u tijeku. A odlučujući je li takav referendum ustavan - kako god njegovo pitanje bilo postavljeno - Ustavni sud će na koncu biti osuđen na donošenje subjektivne ocjene o tome jesu li ili nisu nacionalne manjine danas adekvatno integrirane u politički sustav Hrvatske.

To proizlazi iz dosadašnjih rješenja Ustavnog suda o toj tematici. Sasvim konkretno, radi se o rješenju iz 2011., kad je sud ukinuo notorne izmjene i dopune Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kad je tadašnja HDZ-ova Vlada (uz podršku najvećeg dijela oporbe) manjincima namjeravala dati pravo tzv. dvostrukog prava glasa, gdje bi pripadnici manjina osim garantiranih 'manjinskih mandata' mogli glasati, ali i kandidirati se u redovnim izbornim jedinicama. Tada - a Ustavni sud je dijelove tog rješenja prenio i u kasnijem obrazloženju svog rješenja da zabrani referendum o ćirilici - utvrđeno je kako "dopunski glas mora imati vremenski ograničeno trajanje". Podloga za takvo tumačenje nađena je u mišljenju Venecijanske komisije iz 2008., gdje je navedeno kako "dvojno glasovanje može biti opravdano samo na privremenoj osnovi, s ciljem bolje integracije manjina u politički sustav u budućnosti. Ako se nakon proteka određenog vremena taj cilj može postići drugim manje restriktivnim mjerama koje ne zadiru u jednaka biračka prava, tada sustav dvojnog glasovanja više nije opravdan".

Utoliko, osnovno pitanje oko mogućnosti da se na referendumu ukida taj sustav jest jesu li manjine danas politički integrirane, te može li njihova integracija u hrvatsko društvo rasti nekim drugim mjerama, gdje bi jednakost biračkog prava bila pravednija. Ironično, ali važan dokaz u razmatranju Ustavnog suda na kraju bi se mogle pokazati izjave samih inicijatora referenduma. Jer kad Željka Markić tvrdi da "zahvaljujući poštenom i demokratskom izbornom zakonu po mjeri 21. stoljeća - neće predstavnik nacionalne manjine moći odlučivati o proračunu ili Vladi RH - kao što to ne može činiti ni u jednoj od država EU", evidentno je da cilj ovih promjena nije egalitarnost biračkog prava građana, već baš isključivanje nacionalnih manjina od sudjelovanja u procesu političkog odlučivanja. Činjenica da se s tim motivima pokreće referendum te da bi onda takva agenda mogla skupiti stotine tisuća potpisa podrške, zapravo je zoran dokaz da je politička uloga manjina sve samo ne "integrirana".

ELIPSO

Izdvajamo