TVRDOGLAVE ČINJENICE

Zašto INA na Rafineriju Sisak ne želi primijeniti analizu konzultanata iz Deloittea

Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Poslušaju li se stručnjaci, od 2017. do 2021. operativna bi dobit Rafinerije porasla, a spasilo bi se 689 - 779 radnih mjesta

O, koje promjene nosi samo jedna godina... Dok danas u medijima čitaju vijesti o tome kako najbogatiji Mađar i jedan od ključnih čelnika naftne kompanija MOL Sandor Csanyi najavljuje velike ambicije u kupovini dijelova posrnulog Agrokorova koncerna, a Vlada, navodno, naporno radi na modelu preuzimanja MOL-ova udjela u Ini, tko se još sjeća vrućeg ljeta 2016.? Tada su, podsjetimo, hrvatski članovi Uprave Ine rušenjem kvoruma spriječili donošenje odluke o prekidu prerade nafte u sisačkoj rafineriji, sindikati su prijetili protestnim akcijama, grad je vrio, a lokalne vlasti pozivale da se Mađare onemogući u namjeri da period suštinske bezvlasti u državi uoči izvanrednih parlamentarnih izbora iskoriste za zatvaranje Rafinerije. Strasti su se ipak na nekoliko mjeseci smirile, a onda u listopadu prošle godine opet eskalirale kad je Ina otpremila prvu količinu nafte željeznicom iz Siska u Rijeku.

"Izgleda da je zatvaranje Rafinerije u Sisku ipak neizbježno", upozoravao je bivši ministar gospodarstva Panenić, a njegov stranački kolega Dobrović mudrovao o tome kako će se zbog zelene energetske tranzicije sve rafinerije nafte prije ili kasnije zatvoriti. Činilo se tada kako je sisačkoj rafineriji stvarno odzvonilo, uvelike i zbog sve jačeg dojma domaće javnosti kako se radi o štetnom, neisplativom i posve zastarjelom industrijskom postrojenju, čiji bi opstanak bio isključivo posljedica političkog intervencionizma u poslovanje Ine, a nikako zdrave, tržišno orijentirane, ekonomije. Ta zavodljiva opsjena, prema kojoj je MOL - kompanija čiji je čelni čovjek pred hrvatskim sudom optužen za tešku korupciju bivšeg hrvatskog premijera - u slučaju Ina glas protržišnog racija, a svi koji na njegove nelogične poteze upozoravaju zapravo predstavnici ekonomskog kronizma, zadnjih je godina bila jako popularna među raznim hrvatskim opinionmakerima, medijskim djelatnicima i analitičarima svih mogućih fela. U toj atmosferi, čak i u rijetkim trenucima kad je država bila dovoljno organizirana i konsolidirana da u slučaju Ina pokuša djelovati proaktivno, njezini prijedlozi uglavnom su bili dočekivani kao trivijalne inicijative, u najboljem slučaju amaterski pokušaji borbe s većim, jačim, pametnijim i uopće dominantnijim protivnikom.

Kad je MOL pred Vladu stavio neizrečenu ucjenu kako će dovršetak modernizacije riječke rafinerije biti proveden tek kada bude ugašena sisačka rafinerija, bez ikakvog je odjeka u domaćoj javnosti prošao kontraprijedlog države da sisačka rafinerija nastavi s radom do dovršetka modernizacije Rijeke, a da se odluka o njezinoj budućnosti donosi tada. Umjesto da se oko tog - posve razumnog prijedloga - formira nacionalni konsenzus, javnost je opet obasipana gomilama tobožnjih katastrofalnih podataka o rentabilnosti rada sisačke rafinerije i milijunskim gubicima koje će Ina ostvariti ako taj objekt ne bude zatvoren što je prije moguće. Kao krunski dokaz i neoborivi argument za konačno donošenje te odluke trebala je poslužiti dubinska analiza koju je Ina naručila od konzultantske kompanije Deloitte, s ciljem da pokaže koja je najpovoljnija opcija za Inu glede sisačke rafinerije. O konačnim nalazima te analize šira javnost - ista ona koja se godinama vrlo pedantno izvještavala o gubicima rafinerije - sada nije obaviještena.

Zašto nije moglo se nazrijeti iz neslužbenih informacija o studiji objavljenih u pomalo konfuznom članku u zadnjem broju tjednika Nacional. Deloitteovi eksperti tako su zaključili kako je uz MOL-ovu preferiranu opciju pretvaranja rafinerije u logistički centar - koja podrazumijeva gašenje čak 670 radnih mjesta - ekonomski najpovoljnija opcija ona funkcionalnog uvezivanja riječke i sisačke rafinerije, uz proizvodnju bitumena i kalciniranog koksa u Sisku.

S takvom varijantom, u razdoblju od 2017. do 2021., operativna dobit rafinerije značajno bi porasla, a spašeno bi bilo 689 do 779 radnih mjesta. Takav režim bi trajao do dovršetka modernizacije rafinerije u Rijeci, kada bi se - ne promijene li se tržišne okolnosti - krenulo u razmatranje zamjenske proizvodnje u Sisku. Taj vam se model odnekud čini poznat? Vjerojatno zato što se zapravo radi o istom rješenju koji već nekoliko godina zagovara - hrvatska država.  Da, baš ona antitržišna, politizirana, neracionalna, kronistička država. Pa zašto onda jedna uzorno vođena, kvalitetno menadžirana i strateški mudra korporacija ne poduzme baš ono što neovisno provedena, stručna i argumentirana analiza nalaže kao najrazumnije rješenje? Ili zašto barem o tome ne izvijesti javnost? Ne očekujte odgovor na to pitanje. Vjerojatnije je da ćete umjesto njega uskoro opet čuti o milijunskim gubicima propale sisačke rafinerije...

ELIPSO

Izdvajamo