.jpg)
Zoran Milanović blokirao je prošle jeseni granicu sa Srbijom, svojevrsnim kamionskim ratom uzvraćajući udarac zbog, kako je tvrdio, zlonamjernog kanaliziranja prevelikog broja izbjeglica prema Hrvatskoj. Andrej Plenković blokirao je Srbiji otvaranje jednog poglavlja pristupnih pregovora s Europskom unijom, nezadovoljan obrazovanjem hrvatske nacionalne manjine u toj zemlji. Obojica svojim su potezima nahranili domaće nacionalizme i konsternirali utjecajne adrese međunarodne zajednice.
Premijeri se mijenjaju, stranke na vlasti također, ali hrvatska politika prema Srbiji ostaje, čini se, ista. Hladnoratovsko je stanje na granici na Dunavu konstanta. Mnogi će reći da je zatvaranje Bajakova ili zatvaranje europskog puta jedini jezik koji rabijatni Beograd može razumjeti. Ali, što ako je blokada, postupak koji ide u kategoriju ratnih sredstava, jedina vrsta politike koju je Hrvatska kadra artikulirati?
Godinama već politički su odnosi između Hrvatske i Srbije ledeni. Rijetki su pokušaji detanta torpedirani i prije nego zaplove. Premda inozemni faktori, od Amerike do Bruxellesa, pokušavaju moderirati drugačiji, mirnodopski i suradljiv kontekst. Ratno je naslijeđe teško, rane još bole. Teško im je zarasti dok Srbijom vladaju protagonisti ratne politike, nekadašnji prononsirani četnici i huškači. Tvrda je činjenica da susjednu državu i danas vode ljudi koji su pripadali političkim pokretima i strankama odgovornim za rat i teške zločine.
Ali, naslijeđene se traume nerijetko i namjerno sole. Zbog pregrijanog nacionalizma. Radi ovih ili onih izbornih potreba. Prekomjerno granatiranje susjeda puni izborne kutije i skreće pogled javnosti s nekih mnogo važnijih problema. Hrvatska i Srbija postale su jedna drugoj moćno unutarnjopolitičko pitanje. Recentno reaktivirani običaj službenog Beograda da sve i svakoga u Hrvatskoj proglasi ustaškim, potpuno je nepodnošljiv. Srbijanski ministri i ovih su dana agresivno vrijeđali Hrvatsku, nazivajući je fašističkom zemljom. Retorika im nerijetko podsjeća na devedesete, kada se izmišljanjem ustašluka popločavalo i opravdavalo aranžiranje rata. Svejedno, odluka Plenkovićeve vlade da blokira Srbiju potpuno je pogrešna. Premda će je veliki dio hrvatske javnosti vjerojatno pozdraviti.
Odluka je pogrešna prije svega zato što je potpuno neracionalna. Blokada neće dati nikakav pozitivan rezultat. Ni bivši premijer svojim kratkotrajnim trgovinskim ratom protiv Srbije ništa nije postigao, pod međunarodnim je pritiskom morao podviti rep, samo se inozemnoj javnosti predstavio kao težak i problematičan čovjek. Aktualni premijer također već gubi na reputaciji. Očekivali smo da će Andrej unijeti europski duh u regionalne odnose, i sad smo malo razočarani, jer on blokadom Srbije ovdašnje tenzične odnose unosi u europske institucije - govori jedan od zapadnoeuropskih diplomata. Umjesto više Europe na Zapadnom Balkanu, kako ove prostore zove kancelarka Angela Merkel, Plenković postjugoslavenske napetosti isporučuje Bruxellesu.
Posve je logično tražiti da Srbija usvoji europske standarde, ali to se porihtavanje s Europom događa tijekom, redovito godinama dugog, pregovaračkog procesa.
Aleksandar Vučić, istina, nije ispunio sve obaveze koje je ljetos preuzeo potpisivanjem deklaracije s hrvatskom predsjednicom. Ali je nešto ipak učinio, sam je ovih dana spomenuo višemilijunsku vrijednost svojih poteza. Hrvatska, koliko je poznato, nije napravila baš ništa. Predsjednica je čak izvrgnuta kritici jer se mimo Vlade dogovarala s Vučićem. Iz blokade premijer Plenković neće izvući nikakvu korist. Zapravo će biti na gubitku. Na Srbiji je malo bildao mišiće, ali pod međunarodnim će pritiskom - to je već kristalno jasno - na koncu morati popustiti. Zato cijelu situaciju sada pokušava dedramatizirati, najavljujući da će vrlo brzo, već početkom iduće godine, povući svoju rezervu. Ali spirala teških riječi i prijekih poteza već je pokrenuta. Teško je iz tog kovitlaca sada izaći. Manje bi boljelo da se u njega nije ni ulazilo.
Drugo, blokada pregovora, uglavnom dizajnirana kao puka demonstracija nadmoći jedne EU države prema zemlji koja je u neugodnom statusu aspiranta na članstvo u briselskom klubu, više problema proizvodi nego što ih rješava. Hrvatska je prije svega sama sebi namakla više štete nego koristi. Na međunarodnom planu nije uspjela osigurati razumijevanje ni podršku. U svojoj je akciji ostala usamljena. Štoviše, dogodilo se da su Amerika i Njemačka u ovom slučaju posve nedvosmisleno stale uz Srbiju. Nakon susreta s hrvatskim premijerom Angela Merkel naglašava da Hrvatska i Srbija svoje probleme trebaju rješavati bilateralno. Američki potpredsjednik Joe Biden o svom razgovoru s Plenkovićem službenim priopćenjem obavještava javnost, što se inače ne radi i što je poruka mnogo jača od diplomatskih fraza kojima se poslužio.
Zaustavljanjem Srbije Hrvatska je otkrila vlastita slaba mjesta. Ne uspijeva funkcionirati kao faktor europeizacije Balkana, što se s primanjem u EU od Zagreba očekivalo i tražilo. Odnose sa susjednim državama u posljednje je vrijeme dodatno pogoršala. U takvim okolnostima postaje upitna njena konstruktivna uloga u regiji, na čemu je Biden u razgovoru s Plenkovićem inzistirao. Ako ne može djelovati stabilizirajuće u vlastitom okružju, onda Hrvatska ugrožava i svoju ciljanu ulogu na međunarodnom planu. Ugrožava šansu da je Amerika smatra svojim strateškim partnerom, a Bruxelles svojom regionalnom uzdanicom.
Hrvatska blokada, s posljedično očekivanim raspirivanjem međudržavnih napetosti, veliki je poklon antieuropskim snagama u Srbiji. Vojislav Šešelj može slaviti. U tom pogledu odluka Plenkovićeve vlade suprotna je interesima zapadnog svijeta, koji Srbiju želi izmaknuti iz ruskog utjecaja i vezati u svoje strukture. Bez obzira na to što ovdje o njemu mislili, ali veliki igrači, Amerika i EU, premijera Vučića smatraju jedinim srpskim političarem koji je sposoban svoju zemlju privesti briselskoj zajednici. Na Kosovu odradio je posao za koji nitko do njega nije imao petlje i koji mu se - sasvim očekivano - debelo honorira.
Treće, blokiranje Srbije loša je odluka zato što dolazi na koncu podužeg niza poteza kojima je Hrvatska pokvarila svoju reputaciju na međunarodnom planu. Indeks samoranjavanja prilično je impresivan. Od Milanovićeve politike nečinjenja ili jedva prikrivenog prezira prema susjedima, pri čemu je Srbe otvoreno znao proglasiti i barbarima, zatim ekstremizirane politike Tomislava Karamarka, koji je snažno raspirivao antimanjinsko i antisrpsko histeriziranje, do aktualne Vlade koja je retorikom umjerena, ali pod čijim se skutom već daju vidjeti i obrisi nekih krajnje problematičnih regresija. Premijer ne zna što bi s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, pa kupuje vrijeme tvrdeći da je riječ o delikatnom pitanju i prebacit će ga na rješavanje nekakvom povjerenstvu. Šefica države diže uzbunu zbog jedne etnički nepodobne, srpske čokoladice. Visokopozicionirani dužnosnici sipaju skandalozne izjave suprotne civiliziranom svijetu.
Hrvatska je od ulaska u Europu učinila korak unazad. Da se danas odlučuje o njenom članstvu u Europskoj uniji, možda bi vrata ostala zatvorena. Zato bi, umjesto nadmoćnog garda i paternaliziranja susjeda, posebno Bosne i Hercegovine, hrvatska politika morala biti svjesna da njena riječ na međunarodnoj sceni gubi na težini. Svojom odlukom da Srbiji, navodno zbog neke nejasnoće, blokira otvaranje jednog pregovaračkog poglavlja, samu je sebe izložila propitivanju. Vučićev poziv da EU više pažnje posveti onome što se događa zapadno od Dunava - gdje se, kako je rekao, partizani smatraju teroristima, a ustaše hrvatskom vojskom - nije ostao bez odjeka. Ali to nije zasluga srpskog premijera, to je rezultat rada onih koji vladaju hrvatskom državom. Hrvatska je tjerala Srbiju, ali bi se na koncu moglo dogoditi da će i samu sebe istjerati na čistinu. Problem je što u obje države na međusobne odnose još uvijek gledaju u ratnim kategorijama: tko će koga pobijediti, a tko će fasovati batine i poraz.