ŠKOLA ŽIVOTA

Zašto me nije briga za Agrokor, Severinin trbuh ni lokalne izbore

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 14.04.2017. u 22:11

Goran Mehkek / CROPIX

Slučaj Agrokor potaknuo me  da razmislim o  taktici kako da što elegantnije i bezbolnije naučim svoju kćer da je u redu gubiti, da ima realna očekivanja od sebe i da se što manje obazire na zadirkivanja druge djece...

Naravno da vam neću otkriti ništa senzacionalno, naslov je samo navlakuša jer imam dojam da svi govore samo o Agrokoru. Ne znam dovoljno o Agrokorovim problema niti znam kako bi se trebali riješiti. U vezi svega toga imam samo jedan stav - iskreno se nadam da neće nadrljati mali ljudi, brojni zaposlenici... Sudeći po društvenim mrežama, valjda sam jedini čovjek u Hrvatskoj koji ne zna ništa o Agrokoru i zna da ne zna. Jer izgleda da svi sve znaju. Većina se rado naslađuje nad njihovim problemima, a znaju čak i kako bi se problemi trebali riješiti. Ma sve znaju. Svih 3 milijuna komentatora na društvenim mrežama. Ne znam ni što je trebao raditi Antonio ni zašto je otišao. Možda je dobio gažu na Ibizi. Ne znam ni što treba raditi ovaj novi povjerenik ni čije će interese štititi. Pojma nemam o tome, kao ni o bezbroj drugih tema.

 

Npr. nemam mišljenje ni o 247 prohadezeovskih kandidata za zagrebačkog gradonačelnika. Trudim se ne baviti politikom, prljava mi je. Nemam mišljenje ni o Severininu trbuhu. Možda je trudna, možda nije. Možda će biti curica, možda dečko. Možda će nam uskoro reći, a možda je to samo bila najizlizanija reklama za neki novi singl. Pojma nemam i uopće me ne zanima. Da mi je prijateljica, onda bi me zanimalo sve u vezi njezina života, a ovako imam pametnija posla. Njezin život, njezina trudnoća, njezina stvar. Želim joj sreću, kao i svima, ali iskreno, ne želim ni sekundu svog života provesti spekulirajući hoće li još jednom postati majka. Zašto bi me to uopće trebalo zanimati?

 

Na sve te stvari nemam nikakvog utjecaja, imam izuzetno malo informacija i znanja o tim područjima pa bi bilo besmisleno donijeti ikakav stav. I onda ga ni nemam. Politikom mi se ne da baviti jer volim svjež zrak, ekonomiju ne razumijem, a svijet estrade mi je umjetan, stran i nezanimljiv. A i realno, imam toliko posla sa svojim životom da nemam ni vremena ni energije baviti se tuđim životima i onime na što nemam nikakvog utjecaja. Na kavama se odmaram, umjesto da tračam. U razgovoru s frendovima se opuštam, umjesto da osuđujem. Želim se odmoriti ili inspirirati u tim razgovorima. Želim otkriti kako oprati svoj veš, umjesto da se bavim tuđim prljavim vešom.

A mi se baš volimo baviti drugima. Nema nam ništa slađe od toga. Kada nemaš pametnijeg posla sa sobom, posvetiš se glupom poslu bavljenja tuđim životima. I volimo imati mišljenje o drugima i svemu drugome, najčešće da bismo sakrili činjenicu da baš i nemamo zdravo mišljenje o sebi. A stvarno mislim da svi imamo pametnija posla.

Npr., ovaj sam tjedan najviše razmišljao o taktici kako da što elegantnije i bezbolnije naučim svoju kćer da je u redu gubiti, da ima realna očekivanja od sebe i da se što manje obazire na zadirkivanja druge djece. Naravno da sam svjestan da je to ne mogu naučiti u jednom tjednu, naravno da neće sve naučiti ni u čitavoj godini, ali je važno raditi korake prema tome. O tome sam mnogo razmišljao, razgovarao sa suprugom, prve korake već implementirao i sve to mi je uzelo mnogo vremena. Kao i brojne druge tjedne jer stalno razmišljam kako da teoriju odgoja prevedem na jezik koji može razumjeti moja kćerkica. Također, razmišljao sam i kako dragom prijatelju koji je slab na svoje slabosti i tvrd kao stijena ukazati na slabost kojom povređuje i sebe i druge. Meni je to važna tema i to je vrijedno mog vremena. Severinin trbuh jednostavno nije. Razmišljao sam i o jednom muškarcu koji mi dolazi na terapiju. Moram dozirati informacije i svoje mišljenje o svemu kroz što prolazi jer znam da trenutačno ne može riješiti neke veće probleme pa ga osnažujem rješavanjem malih, no moram precizno ocijeniti što je mudro podijeliti s njim. I tako sam dosta razmišljao o ispravnim dozama informacija.

 

Vrijeme sam proveo i igrajući se s kćeri, opuštajući s prijateljima ili solo, na obiteljskom izletu, odgovarajući na desetke mailova ljudima koje zanima moje mišljenje o području o kojem imam pojma. I potpuno mi je nejasno zašto bih se onda trebao baviti ljudima ili područjima o kojima nemam pojma. Nekako imam dojam kada se redovito opuštaš pričajući o drugima, tako zapuštaš sebe i svoj život. Naravno da se ne mora svaki razgovor svoditi na promišljanje smisla života, to bi bilo tragično prenaporno, ali ipak bi pravilo trebalo biti da se bavimo sobom, a ne drugima.

Čini mi se da je pravilo vrlo jednostavno - želiš li imati pojma o svojem životu, nemoj se baviti tuđim životima.

Iz drugih medija