Uz to što je Agrokor dosad najtvrđi problem koji je, na računamo li rat, jedna hrvatska vlada morala riješiti, krah najveće privatne kompanije u regiji ne smije biti alibi Vladi za loše upravljanje državom. Inventura Vladine prve godine koja je završila prošlog četvrtka pokazala je da Vlada nije ispunila obećano, ali i da je napravila više od očekivanog. Od hrvatskih vlada, naime, građani danas više ne očekuju ništa. Politika je poražena, zato svaki pomak nabolje izgleda kao ogroman iskorak.
Problem koji je otvorio krah Agrokora prelijeva se daleko izvan granica samog koncerna, što je dobro jer Vlada je napokon pod pritiskom da napravi sve kako bi Hrvatsku izbavila od skupa nevolja koji se skriva pod šifrom strukturnih reformi. Problem Agrokora identičan je problemu hrvatske države. Vrijeme je ograničeno.
Da naš sustav nije postavljen kako jest, pogrešno, kriza kroz koju prolazimo ne bi se dogodila. Pogreške su identificirane. Zato, riješi li Vlada problem Agrokora, riješila je problem naše budućnosti. Pritom je za nas posve nevažno hoće li, kada sve bude gotovo, a Agrokorovi vjerovnici i pravda zadovoljeni, Ivica Todorić i njegovi saveznici biti u Kulmerovim dvorima, Londonu ili u Lepoglavi.
Većina ostalog je tehnika, jer oslobodimo li se bratimljenja biznisa i politike, institucionalizirane korupcije, uvedemo li doista čvrste rokove plaćanja među biznisima, počnemo li ozbiljno penalizirati svaku manipulaciju porezima i svako drugo namjerno zanemarivanje zakona, a sve to ugrađeno je u temelje rasta Todorićeva koncerna, neće nam trebati dugo da narastu plaće zaposlenih, da se napune zdravstveni i mirovinski fondovi, a da Hrvatska od butik ljetovališta za europsku i azijsku srednju klasu preraste u poželjnu destinaciju za useljavanje.
Da bi se ovakav utopijski scenarij ostvario, morat će se, osim udarne ministarske četvorke (gospodarstvo, financije, MUP i pravosuđe) i nove, vrlo žive, ministrice obrazovanja, probuditi i ostalih petnaest Plenkovićevih spavača. Što je s reformom javne uprave? Nije li Martina Dalić svojedobno izašla pred sabornicu s gotovim (i dobrim) prijedlogom i današnjem ministru servirala gotov predložak? Što je s postlegalizacijskim, ali i postkriznim graditeljstvom? Post-todorićevskom poljoprivredom? Prometom i infrastrukturom (HŽ?), terminalno bolesnim zdravstvom (o kojemu se, doduše, neprekidno govori)? Čime se zapravo bavi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava? Gdje su nove mogućnosti za mirovinsku štednju?...
Da joj se nije dogodio Agrokor, danas bi vjerojatno bilo lako reći da je Vlada zakazala. Ovako, pod teretom nataloženog nasljeđa, dobila je priliku za time out. Plenković može zahvaliti Todoriću, nitko Vladi nije toliko pomogao koliko krah njegova koncerna koji je cijeli politički vrh države natjerao na strelovitu akciju. Čak i ako se s vremenom pokaže da je akcija pogrešno usmjerena, započela je, više se ne može zaustaviti.
Rješavanje problema Agrokora (a tu je i niz drugih velikih i malih kompanija koje su slijedile jednaka poslovna načela), neće nas, doduše, osloboditi brojnih tereta koje vučemo iz prošlosti. Ustaše, partizani i četnici ostat će dio ideološkog folklora kojega se nećemo lako osloboditi, kao i naš kompleks inferiornosti pred “razvijenim Zapadom”, ali i to će izgledati drukčije bude li broj građana koji se osjećaju egzistencijalno ugroženima sveden na održivi minimum.
Plenkovićevoj Vladi mora se priznati da je dosad pretrpjela tri teška udarca, sva tri zbog tuđih pogrešaka. Vlada Ivice Račana lošim je startom započela inače vjerojatno neizbježnu rasprodaju Ine, početne pogreške dodatno je zacementirala Vlada Ive Sanadera, a izgubljena arbitraža s MOL-om započela je u doba Zorana Milanovića. Jadranka Kosor započela je, a Zoran Milanović (opravdano) prekinuo proces arbitraže o hrvatsko-slovenskoj granici, i jedno i drugo potvrdila je sabornica. Agrokor su podržale i dohranjivale sve dosadašnje vlade, do Plenkovićeve, jer svima je tako bilo jednostavnije. Nijedan od tih problema ne može se riješiti u jednoj godini.
Za Plenkovića zato bi se mogla pokazati presudnom druga godina mandata, kada se više neće moći pozivati na teret nataloženog lošeg nasljeđa. Sudbina Agrokora mora biti poznata do kraja proljeća, do tada na neki način mora biti i riješeno pitanje granice sa Slovenijom. Hrvatska bi sljedeće godine trebala biti nadomak Schengenu i na početku procesa uvođenja eura. Ništa od toga neće se dogoditi bez otpora. Uspije li oporbi otjerati iz Vlade Martinu Dalić i Zdravka Marića, dvojac kvalitetnih ministara, neće biti lako pronaći jednako učinkovite zamjene.
Jednako tako, dođe li do radikalnije promjene u monetarnoj politici, ako Sabor ne odobri drugi mandat guverneru Borisu Vujčiću, čija šesta guvernerska godina istječe u proljeće, mogla bi ponovo zaškripati suradnja Vlade i HNB-a. Ovisno o nasljedniku i stupnju promjene politike, to može destabilizirati kunu, odgoditi ulazak u eurozonu, ali i ozbiljno narušiti standard građana. Svaka promjena tečaja kune promjena je i visine inozemnog duga države, što utječe na kreditni rejting, a onda i na ritam budućeg rasta ekonomije.
Svoju prvu premijersku godinu Plenković je završio kao pobjednik, ali vjerojatno i sa značajno manjim brojem prijatelja. Zagrize li ozbiljno u reforme, a na to ga prisiljava Agrokor, možda i neće dočekati kraj mandata, ali Hrvatska će u međuvremenu napraviti dugo čekani korak nabolje. Propusti li priliku, posljedice bi mogle biti teške.