Poglavaru Katoličke crkve papi Frani dolazi danas u goste u Vatikan veliki imam kairske džamije al-Azhar i veliki šejh istoimenoga drevnog sveučilišta Ahmed Mohamed el-Tayeb, najviši ali nipošto apsolutni autoritet u rascjepkanome sunitskom islamu. Bit će to, dakle, dijalog na najvišoj razini, kakav je postojao dok je u Vatikanu bio papa sv. Ivan Pavao II, a u al-Azharu veliki imam šejh Muhammad Sayyid Tantawy, koji je otvorio teološki dijalog sa Svetom Stolicom.
Tantawy je sâm taj dijalog faktički suspendirao poslije predavanja Benedikta XVI u Regensburgu 2006, kada je taj papa citirao posve negativno mišljenje svojedobnoga bizantskog cara o Muhammedu, po islamskom vjerovanju pejgamberu, tj. Božjem poslaniku, posljednjemu i najvećemu. Pet godina kasnije je Istraživačko vijeće Sveučilišta al-Azhar odlučilo obustaviti teološki dijalog sa Svetom Stolicom. Abdel Muti al-Bayoumi, član Vijeća, bacio je krivnju za prekid na papu Benedikta XVI zbog spomenutog predavanja u Regensburgu, te zbog “miješanja u unutrašnje stvari Egipta” nakon pokolja koptskih kršćanskih vjernika koji su te godine pribivali novogodišnjoj liturgiji u crkvi svetih Marka i Petra u Aleksandriji.
Iako je papa Benedikt XVI nastojao razviti plan svog prethodnika sv. Ivana Pavla II o zajedničkoj akciji kršćanstva i islama te azijskih vjerovanja protiv ateizma i vjerskog ravnodušja, tu je naletio na neočekivano oštru reakciju s al-Azhara, duhovnoga obrazovnog središta sunitskog islama, pošto je zavapio za zaštitom kršćanskog življa u Egiptu. Ahmed Mohamed el-Tayeb, koga je tadašnji predsjednik Mubarak imenovao novim velikim imamom i šejhom al-Azhara poslije Tantawyjeve smrti, prigovorio je papi Ratzingeru da “nije zahtijevao zaštitu muslimana dok su stradavali u Iraku”. Pisali smo tada da je el-Tayeb neutemeljeno podigao ton, kao da je čekao priliku.
Ne zato što bi Benedikt XVI i Kurija uvrijedili islam zauzimanjem za prava monofizitskih egipatskih kopta, nego zato što je to tada još Mubarakov Egipat vidio kao internacionalizaciju jaza između muslimanske većine i kršćanske koptske manjine. Dok se bunio tadašnji aleksandrijski patrijarh i papa Šenuda III - to se još moglo predočiti kao unutrašnji egipatski problem. Kad se javio rimski papa Benedikt - to se već doimalo kao internacionalizacija. Da se razumijemo: nije se promijenila pozicija Vatikana, nego se poremetila stabilnost Mubarakova režima, koji je tada već bio pred krahom. Još od Nasserovih vremena njihov najopasniji protivnik je vehabijski islamski ekstremizam Muslimanske braće. Režim je ocijenio da mora ustati na stražnje noge da ga ekstremisti ne optuže za izdaju islama. Ali to mu nije pomoglo: Muslimanska braća su pobijedila na izborima, došao je na vlast kao predsjednik njihov kandidat Mohammed Morsi, koji je pak dao povoda generalu al-Sisiju za vojni udar i preuzimanje vlasti.
U međuvremenu se i al-Sisiju kao glavni neprijatelj pokazao vehabijski model sunitskog islama, a ponajprije selafijski ekstremizam unutar njega, koji je konstituirao DAIŠ (“Islamsku Državu”), koji mu gotovo kontrolira Sinaj i baca turističku privredu na koljena atentatima.
Stoga je lani, nakon okrutne egzekucije 21 egipatskog kršćanina kopta u Libiji, veliki imam i šejh el-Tayeb zabranio muslimanima i da gledaju i da prenose snimke DAIŠ-ovih okrutnih egzekucija. On je objavio krajnje jasnu i radikalnu fetvu protiv “Kalifata”, nakon spaljivanja živoga jordanskog pilota, ratnog zarobljenika: “Ubojice zaslužuju da budu ubijeni, ili razapeti na križ, ili da im ruke budu odsječene” - glasi doslovan citat imamove osude.
Dok je prethodni predsjednik Morsi čak javno tvrdio da kopti moraju ili preći na islam ili se iseliti, lani je država postupila po laičkom načelu, reagirajući na ubojstvo svojih državljana bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. To je bio iskorak u Egiptu, gdje su kopti ipak razmjerno ugnjetena manjina i gdje je samo jedan premijer bio kopt, Boutros-Ghali paša, ali i on još pod britanskim utjecajem.
U potki je, hoćeš-nećeš, bila borba ne za prevlast nego za opstanak među sunitskim ideologijama: prevlada li DAIŠ, naime, Al-Azhar je pečen sa svom svojom tradicijom duljom od milenija. A i egipatska država, čak i Muslimanska braća, odakle je izniknuo Morsi.
Tu se, dakle, ne isplati imati otvorenu bojišnicu i protiv Katoličke crkve. U njoj je papa Frane već učinio nekoliko ne samo simboličkih koraka približavanja. Mjesec dana poslije izbora poslao je muslimanima osobnu poruku za ramazanski Bajram. Mahmoud Azab je, kao predstavnik al-Azhara, pozvan i došao na međureligijsku konferenciju preklani u Vatikanu. U travnju se Papa vratio s Lezbosa dovevši tri sirijske muslimanske izbjegličke obitelji sa sobom.
Ne slušaju svi katolici Papu, još manje svi suniti slušaju velikog imama al-Azhara - ali bez dijaloga može biti samo još gore.