Nisam znao što je ni gdje je Aabenraa. Ni što je i gdje je Apenrade. Siguran sam da to nije znao ni bilo tko moj, računajući mrtve i žive. Mogao sam u tom neznanju provesti i ostatak života, jer Aabenraa nije nešto gdje se baš tako lako zateći, u stvarnome kao ni u virtualnom životu, pri putovanjima ili u knjigama i na internetu. A onda sam pretposljednjeg tjedna u kolovozu, dok se ostatak svijeta odmarao na moru, jedno kasno popodne i večer proveo u Aabenraau. Ili u Apenradeu, zavisi kojim jezikom govorite i kako osjećate svoj svijet i zavičaj.
Aabenraa gradić je od 15.814 stanovnika, na rubu istoimenog fjorda, na krajnjem jugu Jyllanda, blizu granice s Njemačkom, na kojoj je, istina ovlašna, granična kontrola ponovo uspostavljena, ali samo s jedne strane: Danci paze tko im to ulazi iz Njemačke, dok Nijemci, koliko sam vidio, baš i ne vode računa tko im to dolazi iz Danske.
Prvi put se u povijesti spominje u dvanaestom stoljeću, povodom koji skoro da nam je i blizak: Aabenraa je tada bio napadnut od Venda, iliti od zapadnoslavenskih plemena, koja su živjela naokolo germanskih naselja, sve ih ometajući u njihovome uglavnom mirnom životu. U ranom srednjem vijeku grad počinje rasti i razvijati se oko biskupova dvorca, stanovnici se bave ribarstvom i proizvodnjom hmelja, da bi doba svoje najveće slave i prosperiteta doživljavao od polovice osamnaestog stoljeća, kada, zahvaljujući dobrom položaju i luci, razvija trgovinu i komunikaciju s Mediteranom, a onda i s prekomorskim zemljama. Rastu brodogradilišta, formira se lokalna škola brodogradnje, lađe iz Aabenraa postaju znamenite diljem sjevera. I sve bi bilo lijepo i skladno, u obećanju neke sjajne budućnosti, da nije bilo južnih susjeda. Pruska je 1864. u šlezviškom ratu osvojila Aabenraa i okolicu, zajedno s cijelom današnjom njemačkom pokrajinom Schleswig-Holstein, koja je do tada pripadala Danskoj, pa ih pripojila najprije Sjeverno-njemačkoj konfederaciji, a od 1871. i Njemačkom Carstvu. Tada je Danska satjerana na dio jilandskog poluotoka, i stvorena je grdna nacionalna frustracija, čije su posljedice žive i danas. Vremena najvećeg prosperiteta bila su, ujedno, i vremena krvavih ratova, formiranja modernih nacija, a s nacijama - ili prije njih - nacionalizama, sa svim onim nacionalističkim mitovima i legendama, krvavim, otrovnim i ubojitim, koji će preko mržnje prema onim drugima homogenizirati naciju. Mržnja između Nijemaca i Danaca tako je stekla ozbiljnu tradiciju, iza koje su i naraštaji pobijenih ljudi, i spaljena sela i gradovi, i poniženja svake vrste, uključujući i negiranje i poništavanje kulture i jezika. Naravno, od toga svega gora će biti legenda kojom će se prenositi sjećanja, stvarna i fantomska, na događaje iz prošlosti.
Između Danske i Njemačke ne postoji prirodna granica. Nema ni granice između etničkih zajednica ili crkvenih teritorijalnih jedinica. Dakle, postojali su idealni uvjeti za beskrajni i beznadni rat, koji su bili tim naglašeniji što ni kulturološke razlike između jednih i drugih nisu bile baš pretjerano snažne i naglašene. Beskrajni rat nastaje iz malih, a ne iz velikih razlika. (Ali naravno da ovo nisam ja izmislio…)
Nakon Velikog rata, u kojemu je carska Njemačka doživjela dramatičan poraz, koji će zatim rezultirati svojevrsnim nacionalnim poniženjem za koje su, dijelom, odgovorne zemlje pobjednice. Danska, jadna, ponižena i poražena, ostala je u ratu neutralna, pa su joj saveznici, kao nagradu, 1919. ponudili vraćanje Schleswig-Holsteina i formiranje kraljevstva u teritorijalnim okvirima prije 1864. Ako se pitate zašto su Danci danas tako sretni i bogati, odgovor vam je: zato što su tada odbili velikodušnu savezničku ponudu - za Holstein su izjavili da nije danski, a za Schleswig su insistirali da se provede referendum i da stanovnici većinom glasova odluče žele li u Dansku ili u Njemačku. Na kraju je samo sjeverni Schleswig, i u njemu Aabenraa, pripao Danskoj. Istina, u samom je gradu većina od 55 posto građana bila da se ostane u Njemačkoj, ali drukčije su odlučila okolna sela.
Usprkos ovom svemu, Hitler je 9. travnja 1940. napao i okupirao Dansku. U operaciji Weserübung, koja je obuhvaćala Dansku i Norvešku, a objašnjena je tobožnjom namjerom Francuske i Velike Britanije da napadnu ove zemlje, i njemačkom nakanom da ih se zaštiti, pogažena je neutralnost kraljevine, koja će sve do 1943. ostati formalno nezavisna. Ali kako su Danci odbili da uvedu fašizam, kako su kralj i vlada na sve načine štitili malobrojnu židovsku manjinu i kako su se, sve u svemu, neprijateljski odnosili prema njemačkim "osloboditeljima", ta je nezavisnost dokinuta i uspostavljen je okupacijski sustav vladanja.
Dvije godine kasnije, u proljeće 1945. Danska se čista obraza našla na strani ratnih pobjednika. Svi punoljetni pripadnici njemačke nacionalne manjine, zapravo svi Nijemci u Danskoj, tada su bili deportirani u sabirne logore. Za takvo što postojao je prilično jak razlog, kao i u bivšoj Jugoslaviji, uostalom: otpočetka, još u vrijeme prije njemačke invazije, Nijemci iz sjevernog Schleswiga, iz Aabenraa ili iz Apenradea su pokazali ogromni entuzijazam prema nacionalsocijalizmu i Adolfu Hitleru, izdali su domovinu, ponizili su svoje danske susjede i na svaki način se prema njima odnosili kao nadmoćna, kulturno i nacionalno superiorna manjina. Ali umjesto da sa svojim Nijemcima učine ono što se učinilo u Jugoslaviji, u Madžarskoj, Čehoslovačkoj, dijelovima sjeverne Italije, Francuskoj, zemaljama budućeg Beneluksa, umjesto da ih nakon godina zlostavljanja i izgladnjivanja po logorima protjeraju i Njemačku, Danci su svoje Nijemce nakon nekog vremena pustili kućama.
Naravno, godinama poslije nije baš lako i jednostavno bilo biti Nijemac u Aabenraau. Ljudi su, manje ili više, svugdje isti. I isto je njihovo sjećanje na nesreću i na poniženje. A na kome ćeš svoje sjećanje, koje s vremenom raste i krupnja do mitskih razmjera, iskaliti nego na poraženim i poniženim ostacima onoga svijeta koji si, kao, pobijedio. Ako je tih prvih poslijeratnih godina na jugu Danske bilo kakvih požara, nema sumnje da su za te požare bili krivi - Nijemci. Ali ako se na vlastitu mržnju nisi u stanju naviknuti, a kultivirani ljudi i zajednice takvo što zacijelo nisu u stanju, onda ti je nekako neugodno i neudobno tu mržnju duže trpjeti.
Pretposljednji tjedan kolovoza 2017. provodio sam, suprotno svojoj naravi, na sjeveru Njemačke, u pokrajini Schleswig-Holstein. Boravio sam u Kielu, i svake večeri imao književne nastupe po okolnim gradovima. Posljednji nastup odigrao se u Aabenraau, u Središnjoj njemačkoj knjižnici. Jedva da sam nešto vidio od toga starog grada: osim da su travnjaci još uredniji nego u Njemačkoj, fasade još čišće, a drvenarija na prozorima još raskošnija - na kućama su u pravilu goleme staklene stijene, koje privuku sve svjetlo teškog i tamnog baltičkog neba, vrijeme sam proveo u biblioteci, koja se skoro po svemu razlikuje od naših biblioteka.
Najprije, može se učlaniti tko god hoće. Sve usluge su besplatne, a u biblioteku se, preko čipa na članskoj kartici, može ući i izvan radnog vremena, sve do deset navečer. Uđeš tako i lunjaš, njuškaš knjige, uzimaš ih i odnosiš, nakon što se ubilježiš u knjigu, ili slušaš muziku, posuđuješ filmove, igraš se na džinovskom ekranu playstationa… To je danski princip, govori mi ravnateljica, bivša novinarka kojoj je dosadilo novinariti pa je otišla u bibliotekare: država pokazuje povjerenje u građane, e da bi građani imali povjerenja u državu. Pa funkcionira li to, napravi li noću netko nered u biblioteci? Ne, to se baš nikad nije dogodilo. Ako država ima povjerenja u ljude, onda ljudi mogu imati povjerenja u državu.
Poslije književnog nastupa sjedimo i večeramo u zastakljenom bibliotečkom atriju. Raspitujem se o onom što me uvijek i svugdje zanima, pa onda pitam i to koliko je Nijemaca u Aabenraau? To se ne zna, odgovara mi ravnateljica, niti je dopušteno provoditi ankete takve vrste. To nije ni podatak koji se provjerava pri popisu stanovništva. Nijemaca ima onoliko koliko ih ima. Netko tko jučer nije bio Nijemac, možda će biti danas, ili će biti sutra. Ili to uopće neće biti. U njemačka manjinska i nacionalna društva može se svatko učlaniti - to je upisano u bonsko-kopenhaškom ugovoru, kaže, a ja o tom ugovoru, naravno, ništa ne znam - dopušteno je, a na neki način i prirodno, i da se netko istovremeno osjeća Dancem i Nijemcem. Državi ili političkim partijama zabranjeno je da u to ulazi ili da bilo koga provjerava. Razlog jednostavan: da se nikada i ni na koga ne vrši niti najmanji pritisak u njegovim nacionalnim osjećajima i ispoljavanjima. Jednostavno, ljudi se štite da ne postanu žrtve nacionalističkih legendi ili da po njima ne padnu svi oni mrtvi koji su tokom povijesti pogubljeni u njihovo ime.
Ravnateljica me, valjda pomalo i iz pristojnosti, pita kako je u Hrvatskoj. Nasmijem se, a onda joj pokušavam objasniti zašto nisam u stanju odgovoriti na tako jednostavno i obično pitanje.