Odabravši trendove i izazove međunarodnih migracija kao temu svoje reprezentativne konferencije u sklopu obilježavanja 45-godišnjice djelovanja, dubrovački Interuniverzitetski centar (IUC) pokazao je još jednom da svoj poziv ne vidi kao neku akademsku kulu bjelokosnu, nego kao obavezu angažmana akademske javnosti u prijelomnim pitanjima sadašnjice, danas kao i nekad, na najvišoj razini, utoliko bolje ukoliko je multidisciplinarna. Tako je prvi ključni govornik na tu temu bio zagrebački sveučilišni profesor Ivan Šimonović, ujedno i pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i njegov specijalni savjetnik u pogledu odgovornosti za zaštitu.
Šimonović je, među inim, govorio i o ekonomskim i klimatskim razlozima kriza koje ljude gone u masovnu emigraciju, o potrebi da se za imigraciju otvore fiksni legalni kanali itd. U svijetu gdje vođa najbogatije i vojno najsnažnije velesile odbacuje teškom mukom donesen i neosporno zakašnjeli Pariški dogovor o kontroli i suzbijanju štetnih posljedica klimatskih promjena, gdje nepostojanje legalnih kanala imigracije, odnosno politika prohibicije neregularne imigracije, baca stotine tisuća ljudskih bića u ralje beskrupuloznih švercera ljudskim jadom i strahom, u izbjegličke logore nehumanije i tegobnije od koncentracionih logora, a tisuće i tisuće ravno u smrt u morskim dubinama, od Kariba, preko Mediterana, do Australije - to bi mogla biti dirljiva tema ove kolumne gdje smo se tim aspektom bijede i nade dosad već bavili.
Durbin ipak možemo okrenuti naopako, introspektivno, i pogledati malo taj IUC, a preko njega i neki drugi i drugačiji Dubrovnik, koji nije samo "destinacija", samo područje za barbarske invazije s cruisera, samo disneyland za turiste tipa "slikaj i kidaj", za hodočasnike stazama Igara prijestolja, nego i znanstveno-nastavni centar s trima sveučilištima i dvama sveučilišnim centrima.
Pamtimo, doduše, da je u doba kada je Sveučilište u Zagrebu čizmama od sedam milja bježalo iz jedne ideološke paradigme u drugu, osnovalo Hrvatske studije kao protutežu Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti, a u istoj logici je otkinulo dio zgrade dodijeljene IUC-u, u doba kada ga je osnivao rektor Ivan Supek, za domoljubniju verziju akademskog centra.
Postoji, međutim, nešto što se, u nedostatku pametnije i prikladnije formulacije, krsti kao genius loci - a u Dubrovniku taj je genius specijaliziran da bude razapet između, eda bi nešto povezivao, premošćivao, spajao.
Smješten na razmeđi - u neka doba između rimskoga i evropskoga Istoka i Zapada, pa između romanske i slavenske ekumene, pa između kršćanstva i islama, napokon u Supekova doba između istočnog i zapadnog bloka - Dubrovnik se kao točka obostrano unosne razmjene roba, ideja i utjecaja, izvještio u umiljatu sisanju s obiju strana koje su u tome nalazile i korist i zadovoljstvo.
Turisti svraćaju vidjeti ljušturu historijskog Dubrovnika, ne pitajući se, zapravo ne mareći, je li unutar ljušture još živ stvor. Možda i bolje jer, kakvi su, i tu bi ljušturu rastrgali, nastojali bi iščupati stvora i smazati ga kao da je hlap ili jastog.
Genius loci je živ, poziva - prikladno ovome dobu - na razmjenu znanja, dakle informacija i metoda. Tu je Sveučilište u Dubrovniku, kojemu je nemali broj studenata s hrvatskog sjevera, jer su dočuli da tu imaju što naći (ali se prorjeđuju prema zadnjoj godini, jer računaju da će posao lakše naći u kakvoj metropoli, nego u Gradu "spomeniku"). Tu je Sveučilište Libertas, koje upravo u Dubrovniku ima tečajeve na engleskome (i čije sam studente mogao i ove godine u IUC-u upoznati kao informirane i zainteresirane, za razliku od nekih inih izvan Dubrovnika, gdje je mnogim studentima najvažnije domoći se ocjene sa što manje "gnjavaže"). A tu je i IUC koji i sada, nakon 45 godina, funkcionira kao autonoman konzorcij svjetskih sveučilišta, kao i prostor i katalizator za nove spojeve prispjelih komponenata.
Grad Dubrovnik dao je IUC-u zgradu nekadašnje Preparandije. Sveučilište u Zagrebu je bitno pridonijelo njegovu osnutku. Republika Hrvatska obnovila je zgradu koja je bila minuciozno uništavana i do golih zidova razorena i spaljena za srbijansko-crnogorske agresije.
Nije nimalo slučajno što su u ratovima u današnja doba omiljeni ciljevi bjesomučnog ubijanja i razaranja osobe i objekti koji jamče informiranje, znanje i pamćenje kao elemente identiteta, pa ubijaju reportere, ruše škole, muzeje i bogomolje. IUC nije bio iznimka što mu se, naknadnom pameću, može ubrojiti u dobro.
S internoga hrvatskog stanovišta gledano, koliko je IUC dobio, daleko više je dao, jer je omogućio domaćim studentima da stupe u izravan kontakt s koncentriranim svjetskim znanjem i bez skupih putovanja na daleka odredišta, uz mogućnost izravne multilateralne sinkrone konfrontacije, što Internet - kolikogod se u međuvremenu razvio i raširio - ipak još ne omogućuje. Imenujući svoju glavnu dvoranu po Ivanu Supeku, IUC se ove godine simbolički odužio svom osnivaču.
Nisam siguran koliko se naša država i naša sveučilišta odužuju IUC-u za šansu koju im pruža. Imam dojam da se te šanse ponegdje nedovoljno i koriste, na primjer u slavistici.
Nisam, zapravo, siguran, koliko je naša javnost, i opća i akademska, svjesna značenja te institucije koja okuplja nešto manje od 200 sveučilišnih entiteta iz svijeta. Vrijedi podsjetiti, da bi se umanjio grijeh propustom.