Izraz komunalno stanovanje starije će čitatelje Jutarnjeg uglavnom podsjetiti na užase sustanarstva, zapuštene zajedničke prostorije, svađu oko toga tko ne gasi žmirkavu žaruljicu u zahodu, kako su to vjerno opisali ruski pisci Iljf i Petrov u “Zlatnom teletu”, i slične stambene strahote koje smo proživjeli u našoj socijalističkoj prošlosti.

Na imućnijem Zapadu istodobno su šezdesetih godina hipiji u potrazi za alternativnim načinom života osnivali komune, ali te su zajednice pucale po šavovima iz istog razloga zbog kojeg su škripala socijalistička sustanarstva: premalo privatnosti, nejasne granice između

U ‘sukućanstvu’ u South Downsu na jugu Engleske žive 74 stanara. Obitelj Johna Franklina, inače konzultanta u Londonu, tu je već  devet godina

privatnog vlasništva i svega zajedničkog koje onda postaje ničije.  Danas su se, međutim, Britanci, kao i mnogi Amerikanci i Skandinavci, dosjetili kako živjeti zajedno i uživati u svemu onome dobrom što to donosi, bez sustanarskih trzavica: svatko posjeduje vlastitu kuću ili stan, ali povezani su obvezama i pravilima u zajednicu koja bi se mogla nazvati kapitalističkom komunom. Cohousing, odnosno “sukućanstvo”, novi je trend koji prihvaća sve veći broj ljudi.  

Obitelj Franklin - tata John, mama Melanie i 14-godišnja Imogen - tako već devet godina živi u “sukućanstvu” od 22 kućanstva koja su se smjestila u nekoliko zgrada na terenu od 10 hektara u lijepom zelenom krajoliku South Downsa na jugu Engleske. Ukupno 74 stanara, od kojih 34 djece, žive svojim životom, rade u obližnjim gradovima, spavaju u svojim kućama i kupaju se u svojim kupaonicama.

Ali poslije posla i vikendom Franklin i susjedi sastaju se i dogovaraju što se mora obaviti da bi zajednica funkcionirala - od košenja trave i uzgoja povrća do popravka kvake na vratima zajedničke kuće u kojoj se održavaju sastanci, a katkad i zajedničke večere na koju svako kućanstvo donosi neko jelo. Svatko ima neki zadatak, pa Franklin, inače konzultant koji radi u Londonu, poslije posla zalijeva i okopava zajednički povrtnjak.


Plijevljenje vrta zajedničkim naporima daje bolje rezultate, kažu u komuni Erraid u Škotskoj

Sukućanstvo je idealan oblik života za obitelji s malom djecom, tvrdi Jed Novick (49) koji se sa suprugom i dvije kćerkice doselio u South Downs prije dvije godine.

“Djeca ovdje imaju slobodu i neovisnost, a opet su na sigurnom”, kaže on. S njim se slažu svi roditelji koji napominju da im zajedništvo olakšava brigu za djecu jer se osjećaju dijelom

Uvijek ti je pri ruci netko tko može skočiti po djecu u školu

velike obitelji, “a i uvijek je pri ruci netko tko ti može skočiti po djecu u školu”, kaže jedna mama.

Zajednica u South Downsu registrirana je kao poduzeće koje je diglo kredit za kupnju terena i kuća, a svaki odrasli stanar direktor je poduzeća pa tako i sudjeluje u donošenju svih odluka, od financijskih do toga smije li netko sagraditi šupu u vrtu. O svakoj se odluci raspravlja satima i jasno se da ovaj način života, premda vrlo popularan u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Danskoj gdje postoji već 30 godina, nije nužno prihvatljiv za svakoga.

No, duh zajedništva osobito je dobro došao u teškim životnim trenucima, kako svjedoči najstarija stanovnica “komune” u South Downsu, 64-godišnja Sarah Berger. Kad joj je prije pet godina dijagnosticiran rak dojke, susjedi su joj složno priskočili u pomoć.

“Pet minuta nakon što sam došla kući s dijagnozom, u mojoj dnevnoj sobi sjedilo je šest

  Naselje Springhill ima 34  objekta i zajedničku kuću u kojoj se tri puta tjedno kuhaju zajednički obroci

žena i otvarala se boca konjaka”, sjeća se Sarah. “Da sam htjela, netko bi ostao i spavati kod mene. Odmah se dogovorio raspored - tko me kad vozi na kemoterapiju, tko donosi juhu. To je bilo fantastično.”

Trenutačno se u South Downsu prodaju dvije nekretnine, ali da biste ih kupili, nije dovoljno da imate novca nego morate proći i razmjerno strog “prijamni ispit” - zajednica, naime, mora odlučiti sviđate li se ostalima i hoćete li se dobro uklopiti.

Biznismen Alan Heeks nije se htio uklapati u već postojeća sukućanstva, nego je s još šest prijatelja 2004. osnovao vlastitu zajednicu, Cole Street Farm u Dorsetu. Iako su temeljna načela ista, ima i nekih razlika: ovdje sukućani dijele sve, od stroja za pranje rublja do prirodno uzgojenog povrća, a ako prodaju svoju nekretninu, pet posto vrijednosti moraju vratiti zajednici.

Nancy Winfield doselila se u Cole Street Farm prije dvije godine s petogodišnjom kćerkicom Vitom. Privukao ju je ne samo “zeleni” ekološki način života, nego i to što je samohrana majka pa joj je mnogo lakše kad je okružena zajednicom. “Kad god mi treba pomoć, uvijek je tu netko”, kaže Nancy.

Hoće li Nancy odgovarati takva bliskost sa susjedima i kad njezina curica naraste, teško je reći. Svakako, suživot u “sukućanstvima” olakšava činjenica da je svatko vlasnik svoje nekretnine i da su granice između privatnog i zajedničkog jasno povučene. Kako kaže John Franklin: “Lijepo je živjeti zajedno, ali lijepo je i što uvečer možeš zatvoriti svoja vrata".

Marta Štoos