 O čemu god članak, bio ‘nick’ debata na kraju se uvijek svede samo na tri stvari: Hajduk i Dinamo, ustaše i partizane, Hrvate i Srbe |
Prednost anonimnosti
Postoje, međutim, ljudi koji nemaju takvih problema. Takvi ljudi također u javnost iznose svoja mišljenja. Ta mišljenja također su često provokativna. Ona su također sročena u pisanom (nažalost, počesto ne i u pismenom) obliku. No, ljudi o kojima je riječ nisu obvezni potpisati svoj sastavak, mogu se sakriti iza anonimnosti “nicka” ili pseudonima. U takve ljude spadaju mnogi blogeri. U njih također spadaju i oni koji komentiraju članke na internetu.
| Kakvo je to društvo gdje nevidljiva masa toliko uživa u neodgovornom anonimnom govoru objede, mržnje i uvreda |
Tužba manekenke
Busija anonimnog “stava”, izgleda, nije samo naša specijalnost. To bi se dalo zaključiti po (smatra se) prijelomnoj presudi manhattanskog višeg suda koji je ovog tjedna izdao sudski nalog da se utvrdi identitet anonimnog blogera “Anonymous” optuženog za vrijeđanje. Spomenuti “Anonim” napisao je, naime, društvenu kolumnu u kojoj je izvrijeđao kanadsku manekenku Liskulu Cohen i metnuo je na prvo mjesto među njujorškim “skanks” (ostavimo uvredu bez prijevoda). Cohen, za koju je Anonymous napisao da je “i bila možda vruća prije 10 godina”, tražila je da se razotkrije identitet blogera kako bi ga tužila za uvredu, a sud je to odobrio. Liskula Cohen uvjerena je da je anonimni bloger netko koga poznaje i, veli, “jedva čeka da se kukavica obznani”. Ta presuda, vele, mogla bi biti presedan koji će skršiti tvrđavu hrakačke internetske anonimnosti.
U međuvremenu, u Hrvatskoj, anonimnost je još uvijek perfektna busija. Neki moji kolege, kao Jergović, zabranili su da se njihovi tekstovi komentiraju. Ja komentare ispod svog teksta ne čitam nikad, i to naprosto zato da ne bih potpao pod autocenzuru. Čitam, međutim, komentare ispod tuđih tekstova, i to s ogromnim zanimanjem jer to doista jest sonda u gluhi, nepočešljani vox populi. Najozbiljnije su debate na H-alteru, gdje se ljudi često u tekstu razotkrivaju imenom i ozbiljno raspravljaju. U Večernjem lavovski dio “postova” ostavljaju Slovenci kojima je iz nekog razloga gušt vrijeđati Hrvate u njihovu “mainstream” mediju. Na stranicama Jutarnjeg dominira neki ojađeni, građanski svijet koji je zgrožen time kako nam je i traži krivca da bi ga objesio na prvi kandelabr. U Slobodnoj su komentari najduhovitiji i imaju crtu anarhične blesavosti. No, ono što je zajedničko svim hrvatskim anonimnim prepiskama jest reducirani repertoar tema. O čemu god članak bio, “nick” debata svest će se nakon deset-petnaest postova samo na tri stvari: Hajduk i Dinamo, partizane i ustaše i Hrvate i Srbe. To je, što se hrvatskog interneta tiče, jedino što kod čitatelja pobuđuje zbiljski afekt.
Govor mržnje i uvreda
Vrijeđanje i anonimnost naprosto idu ruku pod ruku. Ljudi su skloni agresiji i onda kad se anonimno uključuju u TV emisije, i onda kad šalju anonimna pisma, i onda kad vam anonimno telefoniraju kući. U jednom razdoblju često su me nazivali anonimni čitatelji i vrijeđali zbog “antihrvatskih” članaka. Kako ja imam pacijence sa svakim od njih razgovarati, nakon bujice agresije zamolio bih ih ljubazno da se predstave prezimenom, jer, naime, eto, i oni moje prezime znaju.
Tada bi nastao tajac, a razgovor bi odjednom krenuo sasvim drugim tokom. Imenovan i prezimenovan (postoji li ta riječ?) čovjek najednom ostane bez ljušture za zloću, postane bolji ili barem odgovorniji čovjek. A upravo o odgovornosti ovdje i jest riječ. Političari - kakvi jesu da jesu - odgovaraju za ono što zucnu, isto i novinari, profesori, liječnici, sinoptičari, suci ... Demokracija i nije nego klupko instanci na kojima ljudi pod svojim imenom nešto izriču i za to odgovaraju. Stoga je pitanje kakvo je to društvo gdje nevidljiva masa toliko uživa u neodgovornom, anonimnom govoru objede, mržnje i uvrede? Ako ta zemlja nije diktatura - a naša nije - onda to očito znači da je riječ o društvu u kojem ne postoji raširena volja da se i s čim u vezi preuzme odgovornost.
Jurica Pavičić
