Već odavno ne obraćam pažnju na jumbo-plakate pokraj ceste. Previše ih je. Ipak, ima izuzetaka. Zagledavanje u predivne modele u donjem rublju i natprirodnoj veličini stvar je čiste biologije. A vjerojatno i ugrožavanja sigurnosti prometa. Zbog estetike i ekologije, pak, opsujem svaku marku čiji osamljeni divovski znak vidim zaboden negdje pokraj goranske šume ili usred ličke livade. A treći slučaj je jedan sasvim određeni plakat koji nikako ne mogu zaobići jer mi je prije nekog vremena postavljen baš na putu kući, na mjestu gdje skrećem s glavne gradske avenije. U pozadini plakata jedno je od onih naselja što su nekad bila sela, a nikada nisu postala grad, premda pokraj njih već odavno tutnji tramvaj.
Takva scenografija samo pojačava dojmove koje bi sadržaj tog plakata na mene ostavio ma gdje god da je postavljen. To su dojmovi lažnosti koja nadilazi uobičajena, već odavno prihvaćena i ozakonjena sredstva marketinškog pretjerivanja, i provincijalizma.
Samo je jedan Oliver, pa je savršeno u redu što na plakatu piše samo ime popularnog hrvatskog pjevača. A tamo je, uostalom, i njegova slika koju slijedi zvučna asocijacija hrapavoga glasa i neke od tolikih lijepih i meni jako, ali baš jako dragih pjesama.
Plakat, dakle, obavještava o koncertu Olivera Dragojevića. Gdje? Ni manje, ni više nego u Londonu 19. travnja 2010. A gdje u Londonu? I opet ni manje, ni više nego u Royal Albert Hallu, jednoj od najglasovitijih koncertnih dvorana ne samo cijele Velike Britanije, nego i svijeta.
Nije važno što osobno mislim o takvoj vrsti promocije, važno je samo da ona ne ide na račun poreznih obveznika. Neka Oliver ostvaruje svoje dječačke snove i pjeva u najvećim svjetskim dvoranama, ako mu to zadovoljstvo ima tko platiti.
A očito ima. Tako su prethodnih godina već bili organizirani Oliverovi koncerti i u pariškoj Olympiji i u njujorškom Carnegie Hallu.
Nasreću, ili možda nažalost, u svakom od tih gradova ima nekoliko generacija iseljenika iz naših krajeva koji Olivera na svoj tužan iseljenički način vole još i više nego što ga ikada može voljeti domaća publika.
Nikada neću zaboraviti potpuno nadrealan doživljaj vožnje po užarenoj izraelskoj pustinji Negev uz Oliverov glas i dalmatinske pjesme. Naši domaćini, doseljenici iz Vojvodine 1991., odabirom glazbe iskazali su nam i dobrodošlicu i čast, a pritom nam bez riječi natočili i punu mjeru vlastite nostalgije za svime čega u njihovim životima više nema. Takve publike sasvim sigurno ima i u Londonu za barem tri Royal Albert Halla.
Osim toga, čujem da je ovaj turističko-koncertni aranžman trenutno apsolutni hit u Beogradu.
Kad Oliver neće k njima, hoće oni k njemu, pa makar i u London. Bez obzira na to što tko mislio o tome, kao i o onima koji imaju dovoljno novca da na takav koncert putuju odavde, sve bi to bilo korektno i mene taj plakat za Oliverov davno sanjani nastup pod slavnom londonskom kupolom ne bi nimalo uzrujavao.
Ali, organizatoru, koji s vrha plakata sve to ponosno predstavlja, nisu bili dovoljni ni London, ni Oliver, ni zakupljeni Royal Albert Hall. Ne! On je baš morao dodati još jedan bombastičan redak objavljujući da je upravo taj događaj “KONCERT GODINE”.
Kako to može biti koncert godine u Hrvatskoj nešto što se održava u Londonu? Ili bismo možda trebali povjerovati da je to koncert godine i u Londonu? I to baš u Royal Albert Hallu u kojem ovih dana nastupaju Depeche Mode, Cirque du Soleil slavi svoju 25. godišnjicu, svoju legendarnu filmsku glazbu dirigira Ennio Morricone, a sve u dvorani u kojoj će i ovog Velikog petka, kao i posljednjih 125 godina, Kraljevsko pjevačko društvo skupa s publikom, a uz Kraljevski filharmonijski orkestar, pjevati Händelova “Mesiju”? Uz to, kroz Royal Albert Hall svakog ljeta prodefilira dobar dio svjetske glazbeničke kreme na festivalu Proms.
Sve ostalo što taj nesretni plakat oglašava doista se može kupiti novcem, sve do ostvarenja dječačkih snova. Ali ocjena i titula izvrsnosti i vrhunske kvalitete? E to ipak neće ići. Barem ne na putu do moje kuće!
