Postoje cijele političke mitologije koje se grade na mitu o dobrom vladaru kojeg zli suradnici obmanjuju. Na raznim stranama i u razna vremena kojekakve su bene vjerovale da je “car dobar“, ali obmanut, a ta vjera obično bi završila loše.
U predrevolucionarnoj Rusiji sirotinja je paradirala s ikonama uvjerena da “car ne zna“ pravo stanje, dok ih nije umlatila policija. U skinhedskoj mitologiji logore je smislio Himmler, a Hitler za njih nije znao. Lenjin nije znao što mu Staljin radi iza leđa, Tito nije znao za Bleiburg, a Tuđman je zatvorio hercegovačke logore čim je, eto, doznao da ih ima.
Usporedno s takvim političkim mitom ide i onaj o prijetvornim suradnicima. I u “Robin Hoodu” negativac je šerif koji mijenja odsutnog kralja, a u Dumasovim mušketirima zlikovac nije dinast, nego tu ulogu nosi prijetvorni Richelieu. U suvremenoj političkoj mitologiji Hrvatske mjesto takvog Richelieua imao je Ivić Pašalić. On je bio taj sivi, pokvareni komornik koji je kriv što “dobri Tuđman ne zna“, mastermajnd svih pričina, kabinetski čovjek čija je moć nevidljiva, ali tim više dalekosežna. U mitologiji dvora, Richelieui se hrane kraljevim neznanjem. Zato oni za svoje dinaste priređuju posebne novine bez loših vijesti, zato ih brifiraju manjkavo i netočno, drogiraju im u lovištu medvjede, šapuću im neistine na uho. Politura tuđmanovskog mita skrhala se onog časa kad se ulici učinilo da zemljom ne vlada on, nego njegov Richelieu. Onaj Titov, dospio je na kušnju kad se saznalo da ga špijunira vlastiti dvor. “Nije on znao“, veli pučki genij, “e, da je znao, bilo bi drugo“: ta rečenica zaglavni je kamen masovno-političkih obmana.
U demokraciji, takvoj obmani ne bi smjelo biti mjesta. Demokratsko društvo počiva na mreži uzajamno ukrižanih znanja koja obično nazivamo “transperentnost“. Trebalo bi se znati što i zašto se troši, tko za što odgovara, tko je što odlučio i potpisao, a dopunski filtar koji ekstrahira to znanje trebali bismo biti mi - mediji. U demokraciji, birate vlast i snosite krivnju ako ste je birali krivo. “Car“ je dužan sve znati, jer je znanje oruđe kojim barata i alat obavljanja posla. Tu svaki Richard Lavljeg Srca bira svog nottinghamskog šerifa i nosi ga kao svoj kaštig, medalju ili mrlju: kralj koji svog Richelieua bira, nosi ga na reveru, a neznanje nije opravdanje, nego znak nestručnosti, nesposobnosti, nemoći. Nije slučajno da sve subverzivne političke komedije počivaju na motivu predsjednika koji ne zna sve: ne zna za Tajnu knjigu, kriptogram u stoliću, CIA-ine tajne, Roswell. Ako predsjednik ne zna sve što treba znati, onda je demokracija, naime, tek obmana i šarada.
A - ako je suditi po ovotjednoj sjednici Sabora - i hrvatska politika ima svoje Roswelle, svoje X-filese koji su toliko tajni da ih čak ni premijer/ka ne treba znati. To je jedini zaključak koji ja kao nevježa mogu izvući iz ovotjednog aktualnog sata, na kojem je nezavisni vijećnik Dragutin Lesar zapitao premijerku Jadranku Kosor je li konačno dobila u ruke ugovor o prodaji Ine MOL-u. Taj ugovor, naime, predsjednica hrvatske Vlade želi pročitati već cijela dva tjedna, ali, eto, ispada da to nekako baš nije moguće, jer on mu dođe nešto kao tajan, pa ima tu procedura, nije to jednostavno... Kad su je, na koncu tog višetjednog razvlačenja, u Saboru konačno pitali je li se domogla tog tajnog papira, Kosor je lakonski odgovorila: “rješavamo problem“.
E, to “rješavamo problem“ upravo i jest problem. Problem je, naime, to što “problem“ uopće postoji, i što može ikom na um pasti da taj ugovor sakrije - ne samo od premijerke, ne samo od ministara (što je ona u vrijeme potpisivanja bila) - nego i od bilo kojeg građanina koji za tu vladu glasa, na Ininim pumpama toči gorivo i trpi njen polumonopol. Ako, naime, doista živimo u zemlji u kojoj premijerka ne može odmah i sad dobiti na uvid ugovor o naftnoj kompaniji koju je ta ista zemlja prodala, i ako između nje i tog ugovora stoji neki njezin ministar, ili mađarski ćato, ili nevidljiva “procedura“, onda to znači u ovoj zemlji postoje centri odlučivanja koji su ispred i iznad demokratskog sustava.
To ukratko znači da demokracija, koje se igramo svake dvije godine kad pohodimo kartonske kutije, nije ništa drugo nego dječji teatar, dimna zavjesa pričina.
Mlada povijest postkomunističke Hrvatske kao šipak je puna kojekakvih tajnih ugovora, koji su ispadali kao kosturi iz ormara kad bi građani oćutjeli prve posljedice potpisanog. Tajan je tako bio i ugovor s Bouygesom, sve dok na Ipsilonu nisu nikle naplatne kućice, i ugovor s Enronom dok “smartest guys in the room“ nije otpuhao stečaj. Pamtimo i ugovor o prodaji HT-a koji je također bio tako strahovito tajan, i očito tako nevjerojatno precizan da ni do dandanas nije jasno kome pripadaju telefonske šahte. Pamtimo i Liburnia Hotele, i Bechtele, i Sunčane Hvarove, sve neke mudre ugovore koji su bili toliko zahtjevni i složeni da se nije moglo dopustiti da se nejaki, nepripremljeni mozgovi građana oprlje na njima.
Svatko je u ovoj zemlji štošta prodavao kriomice i ispod žita, mnogo je bilo onih koji su smatrali da je građanin i porezni obveznik u Hrvatskoj preglup da bi ga se opterećivalo suvišnim znanjem o strateškim odlukama. No, ako je doista istina ono što smo ovog tjedna slušali svojim ušima, onda smo dočekali novi kvalitativni skok. Ovaj put, nisu samo građani ti kojima nije dano da saznaju “nebitne potankosti“. Ovaj put, na blagodat bezazlena neznanja osuđena je i predsjednica vlade. Samo - tko za nju tiska lažne novine? Tko je njezin Richelieu? Polančec? Ili netko drugi?
Nije mi nakana braniti ni caricu “matjušku“ koja “sve ne zna“, niti pridonositi ksenofobnom ozračju koje u Hrvatskoj postoji oko stranog kapitala. Ali, ono što me stvarno zanima je ovo: tko je, u čije ime i s kojim pravom dokument koji se tiče javnosti i javne imovine pretvorio u nedodirljivi “X- File“, toliko tajnovit da ga ne smije očima vidjeti čak ni šefica Vlade? Dok Jadranka Kosor i njen kabinet “rješavaju problem“, mi bismo u međuvremenu silno željeli saznati u čemu (i u kome) se taj “problem“ - uopće sastoji.
