Dosta mi je provociranja - protestirala je premijerka Jadranka Kosor jučer u Saboru. Iznervirana neugodnim pitanjima zastupnika tražila je od šefa parlamenta intervenciju: Zaštitite dostojanstvo premijerke i Vlade! SDP-ove je sabornike optužila da je sustavno pokušavaju uvrijediti i omalovažiti. Po njoj, poniziti rad Vlade, to je program SDP-a. Premijerka Kosor postala je previše osjetljiva. Ili previše nervozna. Jer, u Saboru se nije dogodila nikakva posebna grubost, nikakvo vrijeđanje.
Aktualni sat u svakom parlamentu služi za propitivanje vlasti. Normalno je da opozicija Vladu podvrgne nemilosrdnom rešetanju. To je njen posao. SDP-ovi zastupnici nisu premijerku izložili prekomjernom granatiranju. Nezadovoljna javnost prije bi ih smatrala kamilicom. Ovom prilikom SDP je šeficu Vlade pitao o seljačkoj buni, o dužničkom ropstvu države, o broju nezaposlenih, broju neplaćenih… Optužili su je da ne govori istinu, da je nesposobna, da je policiju poslala na prosvjednike, sugerirali su ostavku. Nisu bili nježni. Ali udaraca ispod pojasa nije bilo.
Jadranka Kosor za sebe, izgleda, zahtijeva smještaj pod staklenim zvonom. Smeta joj svaka oštra riječ. Kritiku proglašava provokacijom. Prima isključivo pohvale. Glumi žrtvu. Nevinost bez zaštite. Traži da joj se osigura nedodirljivost. Njeno proglašavanje neugodnih zastupničkih pitanja poniženjem pokazuje da elementarne demokratske standarde još nije posve usvojila. Funkcija je opozicije da Vladu drži pod stalnom kontrolom. Da je mitraljira teškim pitanjima i poziva na odgovornost. Pogotovo je to nužno s obzirom na kritičnu situaciju u kojoj se zemlja nalazi. Pravi problem nisu neugodna SDP-ova pitanja nego premijerkin pokušaj da ih ignorira. Oni o nezaposlenima, ona o nesretnoj SDP-ovoj juhi. Ili o Račanovoj vladi koja da je smanjila plaće i porodiljne naknade. Pa, naravno, kad je, slično kao i danas, HDZ tako uništio zemlju da drugog rješenja zapravo nije ni bilo. Uostalom, kad se Jadranka Kosor vadi na pokojnog Račana, a sama je na vlasti mnogo dulje nego što je on bio, to je zaista ispod svake razine.
Otprilike tako je svojedobno radio Ivo Sanader. Premijerka sve više podsjeća na svoga prethodnika. Ne samo odnosom prema kritički nabijenim zastupničkim pitanjima. Iz tog se detalja dade pročitati mnogo više. Za sebe je rezervirala ulogu nositeljice isključivo dobrih vijesti. Kako takvih nema, naciji priča bajke. S jedne strane, stalno najavljuje svjetlo na kraju tunela, a Hrvatska još nije dočekala ni sretni trenutak doticanja dna, pa da se propadanje napokon zaustavi. S druge strane, tipičnim “Zaustavite Reuters!” gardom pokušava neutralizirati prebukiranost negativnim vijestima, pa stopira objavljivanje podataka o eksploziji nezaposlenosti ili nelikvidnosti.
Hrvatskoj je zaista potreban optimizam, ali još je nužnije da se napokon prestane s fabriciranjem optimizma koji je zasnovan na lažima. Javnost se godinama vara neistinama o stvarnom stanju države. Lažiranje statistike ukopalo je Grčku. Farbanje stvarnosti ni hrvatskoj premijerki neće pomoći. Bombastično je nedavno sama ustvrdila da je kucnuo čas velikih istina. A sama ih ne želi čuti. Čak ih proglašava provokacijom i uvredom.
