Zenico, mrzim svaki kamen tvoj/zbog tebe ja mrzim život svoj/ko preživi 12 godina/u KP domu Zenica/taj je pravi hadžija”, pjevali su Zabranjeno pušenje i Sejo Sexon godine 1984. u slavnom “Zenica Bluesu”, pjesmi s albuma “Das ist Walter”. Parafrazirajući Johnny Casha i njegov “Folsom Blues”, Zabranjeno pušenje odsviralo je najpopularniju odmetničku pjesmu čitave jugoslavenske popularne kulture.

Knjiga bez cenzure

Te 1984., već i sam spomen Zenice u Jugoslaviji je imao jasne asocijacije. Premda se za srednjobosanski industrijski grad znalo i po čeličani, rudarstvu, kao i po nogometnom klubu FK Čelik kojeg je sedamdesetih predvodio “kralj malih terena”, centarfor Mehmed Buza, Zenica je za većinu Jugoslavena prvo i ponajprije budila asocijacije na - zatvor. Nikakvo čudo: Kazneno-popravni dom Zenica bio je najveći i najzloglasniji zatvor u bivšoj federaciji, koji je na svom vrhuncu imao i preko 5000 uznika, te bio čitav mali grad u gradu.

Bio je to zatvor zloglasan po najstrožem tretmanu, slavan po spektakularnim bjegovima, utočište za najgore ubojice i silovatelje, ali i za nebrojene političke zatvorenike. Tako su unutar zidova zeničke kaznionice “kreativne godine” proveli nebrojeni pisci, muzičari, disidenti, stotine fratara, svećenika i hodža te čitav niz osoba koje će prije ili poslije postati znamenite, od atentatora na Franza Ferdinanda Vase Čubrilovića, preko sekretara SKOJ-a Zlatka Šnajdera, svećenika i ženidbenog posrednika don Ante Bakovića, pa do četničkog vojvode i današnjeg stanara jednog drugog (haaškog) zatvora Vojislava Šešelja.

O Zenici su objavljene deseci memoarskih knjiga i zapisa, pisali su ih i časne sestre, i pisci, i političari, a među njima i Šešelj. Zenica je, ukratko, bila naš Folsom, naša Yuma i Alcatraz, mitska kaznionica južnoslavenskog 20. stoljeća. Ta i takva “kazniona” (kako je zovu Zeničani) dobila je i neobičan spomenik: knjigu monografiju. Riječ je o knjizi koja mi je ovih dana dopala u ruke, a koju su doista izvanredno načinili Muamer Spahić, Kenan Zekić te zenički pisac Selvedin Avdić.

Njihova “Kazniona” na prvi pogled se doima kao jedna od onih broširanih, svečanih knjiga koje o sebi prave raznorazne radne organizacije da bi se pohvalile prošlošću i radnim uspjesima. Međutim, monografija o KPD Zenica, kako piše u predgovoru Selvedin Avdić, “prva je knjiga o zeničkom zatvoru pripremana bez političkih direktiva, cenzure i ograničenja zatvorske uprave”. Izlažući 126 godina povijesti “kaznione”, upoznajući nas sa slavnim i manje slavnim robijašima, spektakularnim bjegovima, obredima pogubljenja, pogreba te sa takvim potankostima kao što su pečenje kruha ili pražnjenje kibli, zenički monografi napisali su jednu od najuzbudljivijih “mekih” povjesnica kulture prošlog stoljeća.

Kaznionica 5 država

Zenička kaznionica počela se graditi nedugo nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine, u funkciju je puštena 1886., a potpuno građevinski dovršena 1904. Povijest bilježi da joj je graditelj bio stanoviti Plohović - inače, Istranin - a prvi upravitelj Emil Taufer, čovjek rođen u Lepoglavi, koji je poput nekog lika Danila Kiša na mađarskom pisao duge penološke traktate i komentare zakona.

Nakon Austrije, kaznionica je služila još četverima državama (Kraljevini Jugoslaviji, NDH, komunističkoj Jugoslaviji i BiH), promijenila je 28 upravitelja, preživjela njemačko rušenje i bombardiranje HVO-a, niz pobuna od kojih četiri novije (1992, 1996, 2000. i 2003), te uzapćene držala, osim ubojica, kradljivaca i silovatelja, sve nebrojene i časovite “državne neprijatelje” koji su se mijenjali na tekućoj traci - pripadnike Mlade Bosne, frankovce, komuniste i kulturbundovce, partizane, poslijeratne “državne neprijatelje” u rasponu od klerofašista do Mladih muslimana i pravoslavnih episkopa.

Teško da išta drugo može povezati Vojislava Šešelja i pripadnike Mladih muslimana ili don Antu Bakovića i tuberkuloznog političkog sekretara komunističke omladine Zlatka Šnajdera - osim što su svi robijali unutar istih zidova.

Miješanje karata

U knjizi zeničkih autora, najfrapantnije su upravo smjene vlasti, koje su u zatvoru kao mikrokozmosu društva najizoštrenije rasvjetljavale sve sinkope i nestalne obrate južnoslavenske povijesti. Svaki rat i nova država donosio je novo miješanje ideoloških karata, a u zatvoru u kojem je lavovski dio uznika bio politički, to je značilo i preslagivanje snaga. Tako 1918. biva proglašena Jugoslavija, a austrijski upravitelj - stanoviti Požar - saziva trojicu pripadnika Mlade Bosne i Principovih pomagača u sarajevskom atentatu.