Tko je, uistinu, taj Zoran Milanović? Zoran Milanović je političar u ranim četrdesetima, koji je dva put u dvije godine, iako nije imao nikakvu stranačku infrastrukturu, izabran za predsjednika najveće hrvatske lijeve stranke.
Na prvim je predsjedničkim izborima Zoran Milanović uvjerljivo, među ostalima, pobijedio i Milana Bandića.
Na drugim je SDP-ovim izborima Milanović doslovno otpuhao sve konkurente, osvojivši 1389 glasova; najbliži suparnik dobio je oko 200.
Zoran Milanović je, dakle, legitimni, dvaput izabrani predsjednik Socijaldemokratske partije, koji na to mjesto nije došao nasljedstvom, aklamacijom, ili izbornom prijevarom, nego najčišćim mogućim, uvjerljivim, proceduralnim izbornim pobjedama.
Kao takav, Zoran Milanović ne samo da ima snažan legitimitet da zastupa hrvatske Socijaldemokrate, nego i podjednako snažnu potporu unutar stranke.
Dalje, Zoran Milanović onaj je predsjednik SDP-a, koji je osvojio najviše glasova na bilo kojim parlamentarnim izborima, na kojima se SDP samostalno natjecao. Podsjetimo, o pobjedniku parlamentarnih izbora 2007. godine odlučivalo je pedesetak tisuća glasova, a sasvim je moguće da bi SDP pobijedio da se na izbore nije išlo s dvostrukim identitetom, dakle s dva frontmana, Milanovićem i Ljubom Jurčićem.
Ta nesretna odluka pripada, međutim, Račanovu političkom naslijeđu, koje nije uvijek bilo najsretnije za Socijaldemokratsku partiju.
Dvije grupe Milanovićevih problema
Dalje, Zoran Milanović je predsjednik stranke koja već mjesecima vodi u svim istraživanjima javnog mišljenja. Dalje, Milanovićev osobni approval rating (odobravanje građana), kažu istraživanja, među najvišima je u Hrvatskoj. Dalje, Milanovića je, evo, predsjednik Europske komisije Barosso, prekjučer primio u Bruxellesu. Predsjednik europske vlade primio je šefa SDP-a na državničkoj razini. Niti jednom čelniku hrvatske opozicije već godinama se nije dogodilo ništa sličnog ranga.
Naposljetku, taj Milanović iza sebe nema baš nijednu osobnu ili financijsku aferu.
Eto, to je sve, među ostalim, Zoran Milanović, čovjek koji je u proteklih nekoliko tjedana izložen neobičnom i duboko nemoralnom javnom progonu, koji po mnogočemu podsjeća na jedan drugi slučaj progona, koji se dogodio prije točno devet godina, i u kojem su, kao i u Milanovićevu primjeru, osobito bezočnu ulogu odigrale novine svojedobno blisko povezane sa samim vrhom zagrebačke zločinačke organizacije.
Milanovićevi se recentni problemi mogu podijeliti u dvije grupe. U prvu spada sukob s ljevičarskim intelektualcima, koji bi u drugim okolnostima bio dobrodošao i logičan: ako se na liberalnoj ljevici ne može baš o svemu raspravljati, i baš svakoga napadati, gdje se to onda može?
Svatko u takvoj vrsti polemike ima pravo sve svoje argumente javno iznijeti.
Problem je, međutim, u tome kada se takav, zapravo poželjni “sukob na ljevici” (takvih je konflikata i Ivica Račan imao bezbroj), najizravnije koristi kako bi razne interesne grupe, koje se plaše SDP-a, pokušale oslabiti jedinu ozbiljnu opozicijsku stranku.
Sanaderu nije naškodio poraz J. Kosor 2005.
O drugoj grupi razloga, zbog kojih se Milanovića napada, o onim političkim, može se govoriti puno racionalnije. Tvrdi se, primjerice, da je Milanović svojom politikom ugrozio Socijaldemokratsku partiju. Međutim, kako smo već konstatirali, SDP je mjesecima vodeća stranka u Hrvatskoj, i to usprkos uglavnom negativnom PR-u za Zorana Milanovića, i izrazito pozitivnom PR-u za Jadranku Kosor.
Vidjet ćemo hoće li se te brojke promijeniti uslijed recentne kampanje protiv Milanovića. Tvrdi se, nadalje, da bi se Bandićevom eventualnom pobjedom na predsjedničkim izborima, SDP mogao raspasti. Ovdje, ipak, moramo uzeti u obzir dvije nesporne činjenice.
Prvo, Ivi Sanaderu nimalo nije naškodio težak poraz Jadranke Kosor na predsjedničkim izborima 2005. godine. Drugo, Milan Bandić ne može izazvati raskol u SDP-u, naprosto zato što veći dio SDP-a, kako su pokazali i stranački izbori, na kojima je Bandić razmjerno loše prošao, tog političara doživljava kao strano tijelo.
Svemu tome treba dodati kako je pomalo neozbiljno bilo kakav izdvojeni potez Željke Antunović ili Tonina Picule tumačiti kao ozbiljan udarac protiv Zorana Milanovića, jer su i stranački, a u Piculinom slučaju (poraz u Velikoj Gorici), i lokalni izbori pokazali da ti političari trenutačno nemaju osobitu težinu u SDP-u, ni u SDP-ovu biračkom tijelu.
Milanovića se posebno napada zbog skeptičnosti prema Arbitražnom sporazumu sa Slovenijom. U ovom se slučaju duboko ne slažem s Milanovićevim stavom prema Sporazumu, o čemu smo nedavno dugo razgovarali, da bismo zaključili kako se o tome nikada nećemo dogovoriti.
Ali, Zoran Milanović je i prekjučer ponovio da neće, bez obzira na sve svoje rezerve o hrvatsko-slovenskom dogovoru, sabotirati Sporazum i tako ugroziti nacionalne interese. SDP će, dakle, glasovati za ratifikaciju Arbitražnog sporazuma.
Tip političara na kojeg Hrvatska nije navikla
Milanović, čini se, nije doživio nikakav veliki politički neuspjeh, nije počinio nikakvo krivično djelo, nije izazvao nikakav teži skandal, nije nikoga pokrao, nije ni o čemu lagao, nije čak ni uveo nove poreze, ali je svejedno postao glavni hrvatski politički optuženik, baš kao da je on, a ne Ivo Sanader, napustio vodeće mjesto u državi usred najveće državne krize unatrag desetak godina.
Milanović, zapravo, jest kriv prema optužnici. Ali ne onoj napisanoj, nego onoj koja postoji u podtekstu napada na predsjednika SDP-a.
Zoran Milanović kriv je zbog dvije činjenice.
Prva je njegov temperament, koji mora obuzdati, želi li postati profesionalni državnik.
Zoran Milanović ne smije vikati na ljude koji mu postavljaju neugodna pitanja (osobito to ne smije raditi na radiju ili televiziji, jer ispada nepristojan), ne smije biti netolerantan u razgovoru s bilo kime: on mora naučiti slušati, a ne smije se odmah svađati. Osobito se ne smije svađati s ljudima koji nisu političari.
Njegov temperament i određena onodobna naivnost doveli su ga, uostalom, u pomalo nerealnu situaciju da je nakon prošlih parlamentarnih izbora tjednima tvrdio kako može sastaviti vladu, iako je bilo posve jasno da će vladu sastaviti Ivo Sanader i HDZ.
Drugo, i mnogo važnije, Zoran Milanović je, naprosto, drugi tip političara: tip političara na koji Hrvatska nije navikla. Milanović nije čovjek s kojim možete sjesti na večeru i dogovoriti se oko nečega što vam, eto, treba u životu, a baš vam visokopozicionirani političar može pomoći.
Treba krenuti u protunapad
Milanović nije čovjek koji bilo kome pogoduje, nije čovjek s kojim se možete dogovoriti oko sinekura, nije čovjek s kojim uopće možete razgovarati oko bilo kakvih nelegalnih poslova, ili oko bilo čega što bi imalo veze s korupcijom.
Hrvatska politička zajednica, hrvatska kulturna zajednica, hrvatska poslovna zajednica… sve one nisu navikle na takav profil političara.
Razne hrvatske elite, jednostavno, nisu navikle na čovjeka koji želi doći na vlast (i koji ima velike izglede doći na vlast), a s kojim se ne mogu dogovoriti.
I zato ne mogu zamisliti da političar poput Zorana Milanovića ikada dođe na vlast, i zato se protiv Zorana Milanovića vodi kampanja.
Milanović je stradao naprosto zato jer je drukčiji, a istodobno nije ideološki zelot, da bi dobio apriornu zaštitu radikalnih ljevičara (međutim, da je on sam radikalni ljevičar, kao što su neki pogrešno pomislili kada je stupio na veliku scenu, SDP-ov rejting kretao bi se između tri do pet posto).
Zoran Milanović sada mora krenuti u protunapad. Mora javno demonstrirati svoj stranački autoritet (ali ne tako da isključuje svoje oponente u SDP-u, kao što bi to na njegovu mjestu učinile neke druge stranke).
Mislim da mu to ne bi trebalo biti osobito teško, jer i u SDP-u valjda razumiju da napadi na Zorana Milanovića u ovim, izbornim i dramatičnim političkim okolnostima, zapravo bitno štete stranci.
