Oko Uskrsa, prije dvije godine, hrvatska se književna javnost pokrenula da zaštiti glavnoga urednika Hrvatske književne enciklopedije Velimira Viskovića od drevne i nepromjenjive sklonosti vremena da teče i prolazi. U toj veličanstveno idiotskoj misiji kanilo se, a na kraju i uspjelo, zaštititi Viskovića od svih odavno probijenih rokova u izradbi enciklopedije i omogućiti i njemu i njegovim velevažnim odabranicima i piscima natuknica da oduže rad baš koliko im je volja i da prema prolaznosti vremena zauzmu stav indijskoga fakira, koji nasađen na oštar šiljak sjedi navrh telegrafskog stupa, a srce mu otkuca jednom u tri dana.

Atak novinske peradi

Više iz rubrike KULTURA

Pritom, Viskoviću je pružen i efektan alibi: natuknice u njegovoj enciklopediji imaju “istraživačku i inovativnu dimenziju”, u njima će se o Tresiću-Pavičiću i o Peciji Petroviću kazati nešto sasvim novo i originalno, a mjesto i godina rođenja, biobibliografija i sve drugo čega se inače nađe u leksikografskim natuknicama, bit će interpretirano u nekome novom ključu.

Takav alibi pružili su mu u pismima i člancima podrške, objavljivanim i u ovim novinama, brojni suradnici enciklopedije, sveučilišni profesori i kulturni radnici, a sam je Visković napisao pismo premijeru Sanaderu, koje je zatim predočio javnosti, u kojem mu se obraća s “dragi Ivo” i demonstrira nam kako je s čovjekom na ti, i to ne samo u privatnome, nego, eto, vidimo i u javnome suobraćanju.

Glavne krivce za prolaznost vremena Visković je našao u Tomislavu Ladanu i Vlahu Bogišiću.

Prvoga je, nekako u dvoglasju sa svojim tadašnjim adlatusom Zvonkom Makovićem, javno nazivao intelektualnim patuljkom, što su blogerski ološ i perad iz kulturnih rubrika i televizijskih emisija dalje razradili promovirajući Ladana u zadnju ništariju, Tuđmanovog prirepka i ekscentrika koji radi nekakav sedmojezični rječnik, što ga je Maković u punini svoga smisla za humor i osjećaja za socijalnu mjeru ismijavao u “Emisiji opće prakse”. Bogišić je, pak, oglašen kao zlostavljač uposlenika, a legenda o mobingu  postala je najvažnijom stavkom u raspravi o Književnoj enciklopediji.

Uskoro je novinska perad raskopavala Bogišićeve porodične veze i relacije te je u njima nalazila prave razloge moje skatofobnim i koprofobnim motivima inspirirane odluke da istupim iz društva Hrvatskoga društva pisaca, kojemu je Visković predsjednik. Hajkom na Ladana i Bogišića ekipa je pokazala vrstu svoje javne i književne moći, ali i bit priče o Hrvatskoj književnoj enciklopediji.

Među daleko najzastupljenijim autorima natuknica te jadne knjige, koja srećom nastaje u vremenskom beskraju pa nam ostaje nada da se u našem mileniju neće pojaviti, nalazi se nekakav N. Mihaljević, po svemu beznačajnik, ali ga dobro pamtim po tekstuljku u kojem me 1993. napada jer sam u Nedjeljnoj Dalmaciji, u članku “Smrt posljednje babe Srbije”, biranim ružnim riječima pisao o zakašnjelom utrnuću Desanke Maksimović, pjesnikinje pubertetsko-ljubavne, floralne i rodoljubne inspiracije, i predgovaračice knjige Slobodana Miloševića “Godine raspleta”, u kojemu nam se glava tog čovjeka ukazuje nedužnom poput glave maslačka.

Isprika teti Desi

Taj sam članak poslao iz Sarajeva, gdje sam tada živio, a po kojemu je pljuštalo olovo rođeno u bezazlenoj maslačkovoj glavi, ali sam reakciju tog Mihaljevića čitao tek kada sam došao u Zagreb. Dirnuo me žar i književna uvjerljivost s kojom je dobru tetu Desu branio od moje bestijalnosti.

Čitao sam nekoliko Mihaljevićevih natuknica napisanih za Viskovićevu enciklopediju: jednako su inteligentno sročene i književno te povijesno relevantne. To je ta istraživačka i inovativna dimenzija koju je u Viskovića hvalila i Andrea Zlatar, prihvaćajući tako sve konsekvence njegova enciklopedizma kao svoga rođenog.

Na žalost, nemam načina da se spasim od manipulacije mojim imenom i uvrštenjem u Hrvatsku književnu enciklopediju. Čitam u Globusu da sam zaradio 80 redaka. Svaki mi je težak i svaki mi se na neviđeno gadi, jer je lažan, kao što mora biti lažno sve što je vezano za ovu knjigu. Kada bi to pomoglo, bio bih spreman na koljenima otpješačiti sve do Valjeva i do Brankovine, te se ispričati teti Desi Maksimović, samo da mi se ime ne nađe u toj septičkoj jami hrvatske književnosti, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, tko zna koje godine.

Miljenko Jergović