Prije otprilike četiri godine, na samom početku svog mandata, predsjednik Josipović rekao mi je, u poluslužbenom razgovoru, da je u Hrvatskoj, zapravo, na snazi vladavina sudaca: “Suce nitko ne kontrolira, oni nikome ne odgovaraju, oni su, zapravo, potpuno samostalna vlast, koja se može ponašati kako god hoće i činiti što god hoće, bez ikakve odgovornosti. A u zemlji, kako znamo, vlada prilična pravna nesigurnost”, bio je ustvrdio dr. Josipović.
Naš se razgovor odvijao prije Milanovićeva dolaska na vlast, no nema nikakve sumnje da su i predsjednik i budući premijer dijelili mišljenje o “vladavini sudaca” i o pravnom kaosu.
Zoran Milanović odmah je nakon osvajanja vlasti višekratno naglašavao da je jedan od glavnih ciljeva njegove Vlade uvođenje reda u Hrvatsku, fokusirajući se pritom i na pravi nered.
SUDAC IVAN TURUDIĆ 'Sumnjam da me prate i prisluškuju. Imam i dokaze. Govore mi to ljudi iz policije'
Čini se da se sudački stalež odmah počeo osjećati nesigurnim, pa je otvorio prilično snažnu i očiglednu frontu protiv Vlade; vrlo je mnogo odluka, što su najviše sudske institucije Republike Hrvatske, Vrhovni i Ustavni sud, donijele protiv Vlade, često u rekordnim rokovima, dok mnogi slučajevi stoje neriješeni godinama i godinama. Odluka o zabrani protućiriličnog referenduma ovdje se ne računa. Da je Ustavni sud dopustio referendum, izazvao bi nepopravljivi medjunarodni skandal.
Jasno političko opredjeljenje vodećih hrvatskih sudaca kulminiralo je ovih dana, frontalnim napadima Ivana Turudića, predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, na premijera, Vladu i predsjednika Republike, u Večernjem listu i na HTV-u. U Turudićevu je istupu najzanimljivije da se taj čovjek, koji jest osudio Hrvoja Petrača i Ivu Sanadera, sada postavlja kao predstavnik političke stranke. On, primjerice, kaže: ljudi iz Vlade napadali su suce, pa ja sada napadam Vladu. Ta je logika, međutim, potpuno pogrešna: svi oni političari koji kritiziraju suce riskiraju da takvo njihovo ponašanje utječe na broj glasova koji će dobiti na idućim izborima. Gospodin Turudić nije podložan provjeri birača, i on se ne smije ponašati kao politički konkurent bilo kojoj i bilo čijoj Vladi, jer se za Turudića ili bilo kojeg drugog suca ne glasuje. On nije na političkom tržištu, a političari i suci formalno nisu u istom položaju.
No, Ivana Turudića to očito ne zanima. Šef zagrebačkog Županijskog suda odlučio se javnosti predstaviti kao žestoki oponent sadašnjoj vlasti i kao, svjetonazorski gledajući, HDZ-ovski sudac.
Pri čemu je Đuro Sessa, predsjednik sudačke organizacije, izjavio da ne vidi ništa neobično u Turudićevu istupu.
Prema gospodinu Sessi, čini se da je ispravno kada se suci svrstavaju uz političke stranke, i kada sa stranačkih pozicija kritiziraju ovu, ili bilo koju vlast.
Turudić i Sessa svojim su recentnim izjavama zapravo dovršili formiranje sudačkog stožera za zaštitu i promociju Hrvatske demokratske zajednice, čime se Karamarkova fronta za preuzimanje vlasti još malo proširila: sada su tu Katolička crkva, braniteljski stožeri, razne laičke katoličke udruge (koje još nisu sigurne hoće li podržati HDZ, ali koje, razumljivo, ne žele ni čuti za sadašnju Vladu), vlasnik Dinama i Hrvatski nogometni savez, da bi im se, eto, pridružio i najuži hrvatski sudački vrh. Pitanje je, jedino, zašto su se gospoda Turudić i Sessa baš sada odlučili stranački izjasniti.
S jedne strane, čini se da su i oni, kao i veći dio hrvatske javnosti, duboko uvjereni da će HDZ pobijediti na narednim parlamentarnim izborima. Ivan Turudić, uostalom, nije želio odgovoriti na pitanje vidi li se na položaju ministra pravosuđa u eventualnoj budućoj Karamarkovoj Vladi: da je zanijekao, njegovi bi se istupi doimali bar malo poštenijim i objektivnijim.
Ovako se ne može izbjeći dojam da su se Turudić i Sessa odlučili, dovoljno rano, više od godinu dana uoči izbora, javno prikloniti strani koju smatraju pobjedničkom, očekujući možda i stanovite beneficije, ako njihova stranka uistinu pobijedi.
S druge strane, može se postaviti pitanje i o nekim drugim motivima.
Recimo, primjerice, da je gospodin Turudić možda očekivao žestoku reakciju hrvatske Vlade na njegove žestoke optužbe.
Vlada je, za divno čudo, ovoga puta postupila pametno, te je odbila komentirati cijeli slučaj. No, da Vlada nije prešutjela, nego da na zagrebačkom sucu odgovorila barem istom mjerom, Ivan Turudić postao bi instantna žrtva državnog nasilja nad pravosuđem. I sve što bi se kasnije moglo događati s gospodinom Turudićem čitalo bi se, u velikom dijelu javnosti, kao obračun države sa sucem koji se usudio kitizirati vlast. Vlada srećom nije nasjela, tako da se sada stječe dojam kako je g.Turudić ostao prilično usamljen u polemici koju svim silama pokušava nametnuti.
No, postavlja se pitanje zašto Turudić želi ispasti žrtva, zašto po svaku cijenu želi sukob s Vladom, i pokušava li se zaštititi kroz taj sukob. Na to pitanje zasad nema odgovora.
U nezrelim demokracijama poput naše pravo na slobodu govora od najvećeg je mogućeg značaja, bez obzira na to slažemo li se sa sadržajem bilo čijeg javnog istupa (pa tako sloboda govora podjednako obuhvaća teške laži da je sada stanje u pravosuđu lošije nego u Tuđmanovo vrijeme, kao što tvrdi Turudić, ili da su u Jugoslaviji postojale bilo kakve političke slobode, kao što tvrde sve rjeđi apologeti bivše države).
Pomalo bizarni pokušaj suca Turudića da, uz sekundanta Sessu, izazove na dvoboj premijera, predsjednika i ministra pravosuđa, svakako spada u slobodu govora (bez obzira na kršenje dobrih običaja u sudačkom ponašanju).
Osim toga, taj je nastup odigrao važnu razotkrivajuću ulogu: vodstvo hrvatskih sudaca javno se svrstalo uz Hrvatsku demokratsku zajednicu.