Čuju se upozorenja da u mnogo škola u Republici Hrvatskoj ima na stotine nedovoljnih ocjena iz vjeronauka. Eto, križevi se na zidovima vjerno čuvaju, a jedinice se u imenicima revno nižu.
Razumije se da najprije treba saznati koliko je to istina, onda čuti što o tome misle vjeroučitelji, što roditelji, a što učenici.
Riječ je o vjeronauku kakav se u školama provodi za djecu čiji roditelji to žele u organizaciji vjerske zajednice koja imenuje, odnosno odobrava imenovanja vjeroučitelja. Bilo je na početku prijedloga da se umjesto toga uvede za sve obavezni predmet upoznavanja religije, kao što se primjerice upoznaje glazba ili neka umjetnost.
Onda bi svi naučili što o tome kao o pojavi u društvu i povijesti treba znati, a osobno vjersko uvjerenje slobodno bi se odgajalo na vjeronauku u crkvama. Onda bi se učilo, odgovaralo i ocjenjivalo kao i svaki drugi predmet. Ali taj prijedlog nije prošao. Sad se pretpostavlja da su vjeroučenici taj predmet izabrali iz osobnog uvjerenja, da to smatraju za život važnim.
Tko neće učiti ne bi trebao biti na vjeronauku.
Sad čujemo da mnoge vjeroučenike taj predmet zapravo ne zanima, ali i oni i roditelji očekuju na kraju godine izvrsne ocjene. Iz toga kruga onda izlaza i nema.
Ali u vjerskom tisku čitamo o uspješnim natjecanjima, vjeronaučnim olimpijadama. Ima, dakle, revnih vjeroučenika, ali ovdje je riječ o onima koje vjeronauk baš ne zanima a ipak ga pohađaju i žele dobre ocjene bez znanja.
Takvo stanje, koliko ga ima, i crkvenu vlast treba zabrinuti. Netko bi sposoban i ovlašten morao to iznova proučiti, a vjeroučitelji bi se mogli pitati kako je uopće moguće da mladima vjeronauk bude dosadan.
Uz toliku poviku u javnosti oko seksualnog odgoja, priprema za brak, razvoda braka te borbe protiv nasilja među mladima - vjeronaučni programi mogli bi odmah biti vrlo aktualni. Što se crkvene povijesti tiče - zar i ona nije puna takvih napetosti? Ocjenjivanje bi bilo najmanje važno čim bi mladi doista povjerovali da ih to životno zanima.
