Ne znam jeste li vidjeli onu veliku gužvu i dramu koja se odigravala u petak u ponovno otvorenom Pevecovu centru Koprivnici. Navalio narod od rane zore na kapiju posrnulog poduzetnika u potrazi za jeftinom robom. U prve redove zbilo se stotinjak radnika Podravke koji su uzeli godišnji odmor(?!) nadajući se da će obaviti posao petoljetke: kupiti jeftini hladnjak, televizor, kakav strojček. Kad tamo razočaranje, popusti mali, neznatni, podcjenjivački za takva očekivanja. Tuga, jad i bijes, pa čak i psovke. Promijenili kupci slogan “Kupujte s osmjehom” u “Kupujte sa psovkom”.
Tog smo petka postali svjedoci novog hrvatskog poslovnog fenomena. Na pragu dućana susreli su se radnici čije su firme mjesecima u središtu afera. I svi su puni para. Podravkaši usred krize kupuju nove televizore, a Pevecašima očito ne treba novac da se izvuku iz stečaja. Jer da vlasniku Peveca i stečajnom upravitelju uistinu treba novac za dugove, cijene bi spustio drastičnije, kao što je to napravio u svojim centrima u Dalmaciji. Eto dakle, dobre vijesti. Stečajni je upravitelj napunio blagajnu Peveca i uskoro počinje plaćati nagomilane dugove tvrtkama koje žeđaju za svojom lovom.
Drugi fenomen su radnici Podravke. Zlobnici im sada zaviruju u džep i pitaju se otkud im novac za naizgled nepotrebne troškove? Od plaće koju pošteno zarađuju. Nisu ti vrijedni ljudi krivi što je cijela Podravina zaprašena zbog nekoliko nespretnih lopova, političara koji radnike drže kao svoje taoce za političku trgovinu. Izgleda da ni Podravki nešto posebno ne nedostaje novac. Rijetko smo koji njihov proizvod vidjeli na kakvoj akciji. Čak ni masline, džemove i umake za pašticadu Mladinićeva SMS-a, koji se, kao, raspao, pa opet našao utočište ispod krila koprivničkog pijevca. Da su im trebali živi novci, možda bi i mi potrošači radili redove pred dućanima i trpali jeftine vegete, juhe, gulaše...
Sve u svemu, potrošači, koji plaćaju dugove posrnulih poduzeća, najveće su žrtve ovih dviju kriza. Čudna je to poslovna filozofija zavladala u našem gospodarstvu da bolje žive oni koji su u krizi nego oni koji rade i saniraju tuđe gubitke. I oni koji su zbog “kriza” bez posla. Dobro je to primijetio i vrh SDP-a koji se okupio u Koprivnici uz kuku-rikanje “Živjela Koprivnica, živjela juha”. Ta nikad potrošena priča o juhi oko koje su se mnogi posipali vegetom sve je originalnija. Pogotovo kada se vidi gdje je i kada izrečena. U vrijeme kada crkavaju i jače ekonomije, a na ulicama prosvjeduju čak i suci, policajci, novinari, profesori... Svi se bore za neka prava, a jedino su Hrvati zadovoljni svojim položajem (vidi temu desno). I Vladom, koju ne treba dirati da ne bi došlo do odgode ulaska u EU gdje, vidimo to, stanuje jedan posebni kapitalizam. S ljudskim licem.
U njemu se ne, na primjer, ne bi moglo dogoditi parodija kao nedavna splitska. Tamo su radnici željezare, koji štrajkaju glađu, natjerali pjevača da vrati gradonačelniku novac koji mu je ovaj dao za promociju grada preko koncerta u inozemstvu. Da smo pročitali kako se to dogodilo u Minsku ili Bernu, bilo bi za rubriku “čudo neviđeno”. Može se to nazvati i pobjedom radničke klase, kao i kad je vlakovođa u ponedjeljak zakasnio na štrajk.
Zamislite kakav to utjecaj imaju radnici na jednog poznatog pjevača i mladoga gradonačelnika. Netko će reći da je pjevač ispao faca jer je vratio novac, ali izgleda da je dva puta pogriješio. Prvi put kada ga je uzeo, a još više kada ga je vratio. Bez obzira na to što je taj novac tri puta veći od gradskog iznosa za međunarodnu kulturnu suradnju, bilo bi najbolje da ga je uzeo i dao radnicima. Tada bi i oni mogli jesti uvoznu ribu koju pjevač, kao strastveni ribar, reklamira za strani trgovački centar. I usput slušati snimku njegova koncerta, jer on priznaje samo međunarodne uspjehe na velikim pozornicama. Vole radnici pjevača, ali sada im nije do pjesme. Već do značke udarničke.
